hrvatski

Ekumenski doprinos Karmela u Somboru

Tijekom svoga stogodišnjeg postojanja, osnovan u gradu na susretištu kultura, naroda i konfesija, Karmel u Somboru njegovao je interkonfesionalne kontakte s pripadnicima drugih Crkava, osobito s pravoslavnima. Ovaj rad ima za cilj na temelju arhiva, ljetopisa i drugih pisanih vrela, ali i svjedočanstava živućih osoba, dokumentirati intenzitet i istražiti kakvoću toga interkonfesionalnoga komuniciranja ne samo u pokoncilsko nego i u pretkoncilsko doba. Raščlanjujući tri razine ekumenskog komuniciranja, - višu hijerarhijsku razinu šireg značaja i zapaženosti, lokalnu dušobrižničku razinu i bazičnu razinu vjernika svjetovnjaka, - rad egzemplarno i tipološki predstavlja i znanstveno- teološki vrednuje narav ekumenizma, kakvoga je njegovala i živjela zajednica karmelićana u Somboru, te dolazi do zaključka da su intrekonfesionalne i ekumenske komunikacije u Somboru, osobito na razini laika, bile onoliko mnogooblične i mnogostruke, koliko i život sam. Rad ne zaobilazi niti poteškoće, koje katkada opterećuju interkonfesionalne odnose kršćana u Somboru, da bi naposljetku ocrtao perspektive i ukazao na moguće daljnje, Karmelu u Somboru primjerene, načine ekumenskog doprinosa, osoboito u pogledu monaške duhovnosti kao mosta između Istoka i Zapada.

karmelićani; karmelski red (OCD); povijest redovništva; Sombor; ekumenizam; jedinstvo kršćana; »communicatio in sacris«; međucrkveni odnosi; zapadne i istočne crkve; umijeće dijaloga

In the last hundred years of its existence, the Carmel of Sombor has cultivated inter-confessional contacts with other Christian communities, in particular with the Orthodox Church. The main goal of this article is to show the intensity and the quality of that inter-confessional communication on the basis of the information from archives, chronicles and other written sources, as well as testimonies of living witnesses. In order to present and evaluate the nature of ecumenism, cultivated and lived by the community of the Carmelites in Sombor, the author distinguishes between three levels of ecumenical communication: the higher level of hierarchy, with wider social perception ; the level of local pastoral workers ; and the basic level of the faithful – with the general conclusion that the vividly multiform and abundant communication, particularly on the basic level, reflected real life. Without avoiding the difficulties that occasionally burdened inter- confessional communication in Sombor, the author presents the prospects for future possibilities, especially with regard to monastic spirituality, as a bridge between the East and the West.