hrvatski

IVAN LOZICA - o 100. obljetnici rođenja (Lumbarda, 1910. - 1943.)

U promatranju geneze jednog umjetničkog talenta uputno je tražiti osnovne impulse unutar povijesno-geografskog određenja. Koliko god se taj kôd činio ograničavajućim u pokušaju interpretacije djela jednog umjetnika važno ga je navesti zbog mogućih daljnjih reperkusija ili iniciranih kiparskih topografija. Ivan Lozica zasigurno nije iznimka. Valja istaći kako je umjetnik pripadao kulturno-povijesnom nasljeđu koje je moglo biti poticajno za osvještavanje prirođenog mu talenta jer odrastao je u podneblju obilježenom tradicijom dugovjekog interesa za kamen ; od pojave lokalnih antičkih kamenoloma do klesarskog zanata usustavljenog kroz djelovanje klesarskih i graditeljskih škola, ponajprije one braće Andrijić u XV stoljeću. Uvjetovanost zanatskom i umjetničkom vještinom kojom je obilježeno ovo područje rezultiralo je konstituiranjem Obrtne škole u gradu Korčuli, kao oblika sustavne edukacije, koju je, između ostalih, pohađao i sam Lozica prije odlaska na daljnje akademsko školovanje u Zagreb. Neposredni je osjet kamena, međutim, umjetnik stekao u roditeljskoj kući, od oca klesara i građevinara, u čijem su se posjedu nalazili kamenolomi na Vrniku i Pelegrinu. Upis Ivana Lozice na Kraljevsku Akademiju za umjetnost i obrt u Zagrebu godine 1926. posvjedočuju njegovi matični list i indeks. To je vrijeme kada je umjetnik navršio šesnaest godina života što se činilo preniskom dobnom granicom za započeti visokoškolsku naobrazbu. Ipak, Statut je Akademije, studentima mlađima od osamnaest godina, koji pokazuju izuzetan umjetnički talent, dozvoljavao upis po prethodnom odobrenju profesorskog vijeća kojim je predsjedavao rektor. Time je Lozica postao najmlađim studentom zagrebačke Akademije od njenog osnutka što se često ističe kao jedan od biografskih kurioziteta. Studentski je put Ivana Lozice obilježen najprije pripravnom školom za kiparstvo kod Rudolfa Valdeca potom kiparskom školom Roberta Frangeša Mihanovića te se naposljetku završio u klasi Ivana Meštrovića. Od svoga sumještanina, kipara Frana Kršinića, Ivan Lozica je dobio prvi poticaj upisa na akademsko školovanje u Zagrebu a kasnije je i sudjelovao u kiparskoj edukaciji mladog umjetnika tijekom cijelog njegovog studija. Nadalje, akademsku je godinu 1933./34. Ivan Lozica proveo u Parizu. Naime Ministarstvo vanjskih poslova dodijelilo mu je stipendiju francuske Vlade na Ecole des Beaux-Arts. Osim što je usavršio francuski jezik, kojega je prethodno već učio u Alliance Française, ovaj boravak će kiparu koristiti za upoznavanja umjetnosti iz muzeja i s ulica Pariza. Razmišljajući o genealogiji hrvatskog kiparstva Kosta Angeli Radovani prepoznaje Ivana Lozicu kao posljednjeg kipara 'usklađenog razvoja genealoške brane' što ju je inicirao Ivan Meštrović. Reakcija na idiom Ivana Meštrovića bila je osnovom interpretacije situacije u kiparstvu u periodu između dva svjetska rata, pa se njegov dominantni autoritet pokušao razriješiti kroz 'intimističko' kiparstvo Frana Kršinića odnosno javnu propulzivnost plastike Antuna Augustinčića. Spekulirajući o mogućoj pripadnosti, ali više puta ističući izlišnost lamentacije o novim genealogijama koje bi potakao Lozičin Torzo, Angeli Radovani navodi kako bi i Ivan Lozica, da je poživio, pripao generaciji «45». Umjetnička se djelatnost Ivana Lozice zasigurno promatra u okvirima predloženih kiparskih poetika i poticaja, a mramorni je Torzo, 'ekscesan' ili ne u cjelokupnom inventaru kiparova djela, markirao punkt mogućeg 'razvoja' hrvatskog poslijeratnog kiparstva.

Ivan Lozica, skulptura, crtež, Aristide Maillol

nije evidentirano