hrvatski

Ivan Meštrović - desetljeće nakon Darovnice

U svojoj umjetničkoj aktivnosti Ivan Meštrović ne provodi dosljedno jedan obrazac 'stvaranja' djela umjetnosti. Međutim, indikativna su neka njegova razmišljanja o 'permanentnom materijalu', 'reproduciranju', 'originalnom modelu', 'odljevu', 'zbirci sadrenih stvari', 'duplikatu', koje iznosi u posljednjem desetljeću života. Ta bi razmišljanja mogla poslužiti kao smjernice mogućih pristupa problematici 'originala' i naknadno po njemu 'proizvedenih' djela. Pomoću arhivskih izvora, ponajprije korespondencije što su je Ivan Meštrović i Josip Smrkinić, negdašnji direktor Galerije Meštrović u Splitu razmjenjivali u periodu od kiparove Darovnice iz 1952. godine pa do njegove smrti 1962. godine, moguće je izvršiti svojevrsnu rekonstrukciju umjetnikovog razmišljanja o originalu. Dakle, proces recepcije u kojemu se destabilizira odnos originala i kopije zamijenjen je pristupom neposrednog relacioniranja autora i njegova djela. Poseban naglasak stavljen je na tretman kiparovih modela u sadri. Katkada su sadreni modeli krajnji izvornici na kojima autor prekida proces ne prevodeći ih dalje u drugi materijal. Njih ne treba shvatiti kao puku matricu namijenjenu daljnjem umnožavanju, već im je potrebno pristupiti kao djelima izrazito velike umjetničke vrijednosti. Konstituiranje zbirki sadrenih modela u Galeriji Meštrović, kao oblika njihove trajne prezervacije, na tragu je podataka koje je moguće pronaći upravo u epistolariju Ivana Meštrovića i Josipa Smrkinića što se čuva u Galeriji Meštrović u Splitu.

Ivan Meštrović; Darovni ugovor; original; kopija; unikat; sadreni model

nije evidentirano