hrvatski

Problem definiranja zaštitnih zona izvorišta u karbonatnim naslagama Papuka

Vodoopskrbni sustav Orahovice koristi koristi tri aktivna izvorišta. Najstarije je izvorište Tisovac na obroncima Papuka, zahvaćeno 1970. godine pri osnivanju vodoopskrbnog sustava. Drugo je Toplica koje je priključeno na vodoopskrbi sustav 1991. godine, a treće je crpilište Fatovi, koje zahvaća aluvijalni kvartarni vodonosnik. Za izvorišta iz krških vodonosnika, kao što je slučaj s vodonosnikom izvorišta Tisovac i Toplica na obroncima Papuka, Pravilnikom o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02) predviđene su 4 zone, koje su definirane uzimajući tri osnovna kriterija: brzina podzemne vode, vrijeme zadržavanja i hidrogeološka analogija. Prve dva su raširena za predjele raširenih krških ponora i predjela gdje se ostvaruju koncentrirani tokovi i vrlo daleke komunikacije podzemnih voda s izraženim pojavama ponora preko kojih je izvodivo trasiranje podzemnih voda. U slijevnom području papučkih izvorišta to nije slučaj iako se radi o krškom vodonosniku. Na lokaciji izvorišta Tisovac dolomiti i dolomitični vapnenci srednjega trijasa (T2) predstavljaju najmarkantniji i najinteresantniji stijenski kompleks u hidrogeološkom smislu. Ove stijene kontinuirano su se taložile na stijene donjeg trijasa. U petrografskom smislu prevladavaju dolomiti i dolomitični vapnenci te podređeno vapnenačke breče (JAMIČIĆ et al., 1986). Vapnenci su dobro uslojeni. Dolomiti su krupnokristalaste građe i slojevitost im se teže zamjećuje. Često puta su izluženi i šupljikavi. Osnovna im je strukturna osobitost da su intenzivno ispucali i zbog strukturne poremećenosti (boranje i rasjedanje) zdrobljeni. Tako su nastale brojne pukotine (sustavi pukotina) koje uvjetuju i značajnu sekundarnu poroznost što je omogućilo i značajnije nakupljanje podzemnih voda u dolomitima. To omogućuje i značajnu vertikalnu komunikaciju, kao i vezu sa širim zaleđem u smislu napajanja dolomitno vapnenačkog vodonosnika. Iz geološkog je zemljovida (JAMIČIĆ & BRKIĆ, 1986) vidljivo da su sve opisane stijene koje uvjetuju pojavljivanje izvorišta Tisovac intenzivno borane i rasjedane. Pružanje struktura je generalno istok-zapad. Bore su prebačene do izoklinalne sa sjevernim vergencijama. U hidrogeološkom pogledu najznačajniji su reverzni rasjedi preko kojih su nagurane karbonatne stijene (dolomiti i vapnenci) na nepropusne stijene (klastiti donjeg trijasa i stariji metamorfiti) te je tako omogućeno značajnije nakupljanje i istjecanje podzemnih voda na tektonskoj granici karbonati-klastiti, odnosno metamorfiti. Rubne predjele sjevernih padina Papuka u kojima je razvijeno izvorište Toplica izgrađuju miocenske naslage koje su pretežito predstavljene laporima različitih varijeteta, od vapnenih lapora i laporovitih vapnenaca do glinovitih lapora i laporovitih glina. Naliježu na temeljno gorje izgrađeno od metamorfnih stijena paleozoika i karbonatnih stijena trijasa. Cijela struktura je zahvaćena intenzivnom tektonikom uslijed koje su slojevi poremećeni, izlomljeni, naborani pa im je prividna debljina mjestimice reducirana, a mjestimice povećana. Pojava vodonosnika u miocenskim naslagama naslućena je na temelju registrirane strukture naslaga i vodnih pojava, odnosno registriranih zona poniranja vode u gorju Papuka i tragovima izviranja na sjevernom rubu padina. Realnom djeluje pretpostavka da se heterogena vodonosna sredina mogla formirati u vapnenačkim naslagama miocena (URUMOVIĆ et al., 2009). Tu su u pravilu najznačajnije srednjomiocenske badenske naslage koje transgresivno naliježu na osnovno gorje. U njima važnu ulogu imaju litotamnijski vapnenci i brečokonglomerati, koji su trangresivni na temeljno gorje i u kojima je razvijena primarna i sekundarna poroznost uslijed čega mogu drenirati vode iz pukotinskog sustava temeljnog gorja. Na površini se lako troše i podložni su formiranju vrtača manjih dimenzija u kojima ponire voda. Na njima naliježu sarmatske naslage, u kojima se pojavljuju pretaložene tortonske naslage i tanko uslojeni ispucali vapnenci koji također mogu predstavljati vodonosnu sredinu. Iznad njih slijede naslage koje su pretežito laporovitog razvitka, ali su ponegdje u vapnenom razvoju pa se u pojedinim predjelima zapaža i njihovo okršavanje. Ove potencijalne vodonosne sredine su heterogene, prelaze u laporovite i glinovite naslage. Na izvorištu Toplica postoji samo jedan vodozahvatni objekt. To je zdenac BT-1, bušen i testiran u prosincu 1990. godine. Ukupna dubina bušenja iznosila je 85 m, a sito zdenca je na intervalu 58, 83 do70, 83. U smislu zaštite podzemnih voda izvorišta Tisovac i Toplica glede geološke građe valja istaknuti da cjelokupni karbonatni masiv u zaleđu izvorišta zaslužuje najveću pozornost. Prema tome može se reći da su vodonosne stijene ispucali karbonati u kojima je slabo razvijena solucijska poroznost, pa je koncentracija tokova slabo izražena, a povezana je samo uz relativno snažnije pukotinske sustave koji površinski nisu toliko izraženi da bi se izabralo primjereno mjesto za upuštanje obilježivaća u podzemlje. U tavim okolnostima nije bilo izvodivo trasiranje podzemnih voda. Posljedica je da se ne raspolaže s podacima o brzini kretanja i vremenu zadržavanja podzemnih voda, pa kao najbolji kriterij u određivanju vodozaštitnih zona preostaju hidrogeološki i geomorfološki uvjeti u izvorišnom okolišu i cjelokupnom slijevu kao jedini kriterij za određivanje pojedinih zona i njihovih granica. Granice pojedinih zona sanitarne zaštite u brdskim predjelima najviše su uvjetovane geomorfološkim prilikama i geološkom građom. Eventualnu pozornost zaslužuju i rasjedi pružanja paralelno s glavnim strukturama, tj. istok-zapad uz koje bi se moglo očekivati značajnije kretanje podzemnih voda prema izvorištu. To su postavke o kojima, uz geomorfološke prilike, valja voditi računa pri postavljanju granica pojedinih zona. Posebnu pozornost zahtijeva opažački sustav izvorišta koji treba u okviru mjera aktivne zaštite izvorišta obuhvatiti mjerenje protoka i fizikalno-kemijske i bakteriološke analize kakvoće podzemne vode.

podzemna voda; vodonosnik; krš

nije evidentirano