hrvatski

Filmska poetizacija u videoigrama

Iako ludolozi tvrde da se, kad je riječ o videoigrama, filmske teorije, poput naratologije, semiologije i nekih drugih, trebaju ograničiti i funkcionalno podrediti ludičkome vidu, ovaj rad polazi od pretpostavke da se filmska teorija može primijeniti na neke vrste i aspekte ili segmente videoigara. Za razliku od filma, kada gledatelj mora razlučiti vrstu filmskog izlaganja te odrediti kakvu pozornost film zahtijeva kako bi shvatio što je bitno za značenje, u videoigrama korisnik/gledatelj se vodi prvenstveno pravilima igre. Djelomice je razlog tome činjenica da su vizualne mogućnosti u videoigrama ograničene i manje fluidne u usporedbi s filmom. S druge strane, predodređenost scena i njihovo nizanje dozvoljavaju raspravu o filmskom izlaganju u odnosu na videoigre iako se diskurs videoigara uvelike razlikuje od filmskog. Drugim riječima, scenski parametri u videoigrama uvjetovani su pravilima igre i karakteristikama filmskog izlaganja. Od četiri tipa izlaganja – opisni, narativni (scenski diskursi) i argumentacijski i poetski (interpretativni diskursi) – poetski se čini najdiskutabilnijim i najmanje zastupljenim, čak i u neinteraktivnim, filmskim segmentima videoigara. Igre nalažu aktivnost koja je u suprotnosti s poetskim, kontemplativnim raspoloženjima – stalna aktivnost, neprekidne reakcije na vizualno okruženje. Međutim, primjeri iz ovog eseja i njihova analiza pokazuju da je poetsko izlaganje prisutno u kinematici videoigara te da se poetizacija (poetiziranje – dodavanje poetskih vrijednosti drugim tipovima izlaganja, uglavnom opisnom i narativnom) prepoznaje čak i u interaktivnim segmentima videoigara. Primjer poetskog izlaganje uzet je iz Konamijeve simulacije Pro Evolution Soccer 6 koja se uspoređuje s kratkim eksperimentalnim filmovima Normana McLarena, te iz videoigre Blade Runner (Virgin Interactive, 1997), utemeljene na filmu Ridleyja Scotta iz 1982.

film; poetsko izlaganje; videoigre; novi mediji

nije evidentirano