hrvatski

Performans, akcija i ono političko

Kada Hans-Thies Lehmann (Postdramsko kazalište, Zagreb – Beograd, 2004.) propituje političke manifeste, manifestaciju kazališta, zaključuje da je kazalište danas kao javna, javno djelatna praksa izgubilo gotovo sve funkcije koje se obično zovu političkima. I nadalje eksplicira da kazalište sa svrhom klasno specifične propagande ili političke afirmacije sociološki je i politički prevladano ; kazalište kao medij prosvjećivanja o društvenim zlima jedva da još ima svoje mjesto u usporedbi s bržim i aktualnijim medijima, vijestima, magazinima, novinama. Dakle, kazališni komad, koji prvo treba, ako se ima sreće, na miru napisati, pa zatim, ako se nadalje ima sreće, i objaviti te inscenirati, najčešće dolazi na pozornicu tek kada su se javne teme već promijenile. Dakle, kazalište može samo iznimno igrati ulogu instancije društvene kritike, podija alternativne javnosti. Stoga je sasvim očito, nastavlja dalje Lehmann, da kazalištu kao mediju javnoga okupljanja u određenim slučajevima preostaje još samo moć izoštravanja svijesti o nepravdama, promicanje spremnosti na toleranciju i razumijevanje. Čini se da potpuno isto stanje stvari stoji i s akcionističkom i performans scenom danas, barem što se tiče naše situacije. Navedenu dijagnozu ilustrirat ćemo na primjeru performansâ i akcija Siniše Labrovića, Božidara Katića i Marka Markovića, izvedenima u javnim prostorima u okviru 29. Salona mladih, održanoga povodom četrdesete obljetnice '68. pod naslovnom koncepcijom Salon revolucije (4.-26. listopada 2008., HDLU, Zagreb), te povodom akcije Aplauz! Nemanje Cvijanovića, izvedenoga u okviru manifestacije Operacija: grad 28. studenoga 2008. na Cvjetnom trgu, kao i povodom niza mikropolitičkih akcija i intervencija Igora Grubića, objedinjenih pod nazivom 366 rituala oslobađanja (2008.-2009.).

performans, akcija

nije evidentirano