hrvatski

Usporedba antičkog i suvremenog poimanja dobroga govornika

Antički retoričari kao što su Ciceron, Kvintilijan i Aristotel u svojim su djelima veliku pozornost posvećivali karakteristikama dobroga govornika. Pod time su podrazumijevali ne samo govorničke vještine već i moralne karakteristike čovjeka. Kvintilijan je rekao kako govornik prije svega treba biti dobar čovjek, Ciceron je isticao važnost širine znanja i opće naobrazbe govornika, Aristotel je govorio o dobronamjernosti i čestitosti govornikova karaktera. Aristotelova tri temeljna govornička elementa – logos, patos i etos sastavni su dio podučavanja retorike i umijeća uvjeravanja. Ističe kako umijeće uvjeravanja ovisi o argumentima, a njih govornik sam bira temeljem svoga karaktera – etosa. I upravo zbog toga je etos temelj retorike jer se „uvjerljivost postiže čvrstim karakterom. Onda kada je govor takav da govornika čini dostojnim povjerenja, jer mi uopće najradije i najspremnije poklanjamo povjerenje čestitim ljudima, naročito onda kada je riječ o stvarima koje nisu jasne i u koje se može sumnjati.“ (Aristotel Retorika, prev. Marko Višić, Zagreb, Naprijed, 1989.) Unatoč tome, suvremeni autori priručnika o retorici, karakteru govornika posvećuju manje pozornosti. Iako ističu da postoje određene karakterne, društvene i kulturne osobine koje govorniku olakšavaju razvoj govorničkih vještina. veću pozornost posvećuju strukturiranju i izvedbi govora. Ovim radom daje se pregled antičkog poimanja dobroga govornika te se uspoređuju sličnosti i razlike sa suvremenim retoričkim autorima. Uz to, na ispitanicima, studentima fonetike, provjerava se koliku oni važnost pridaju karakteristikama koje su antički autori smatrali iznimno važnima. Cilj je bio zaključiti kako se danas poima dobar govornik, koje su njegove karakteristike i jesu li poštenje, čast i mudrost kao visoko cijenjene u antičko vrijeme, izgubile na važnosti.

retorika; antički govornici; suvremeni govornici

nije evidentirano