hrvatski

Hrvatica "tople slavenske duše": Jelica Belović- Bernadzikowski

Ime Jelice Belović-Bernadzikowski ne spominje se tako često u književnim diskursima iz više razloga, između ostalog zbog poteškoća njezina «smještanja» kao autorice u određeni nacionalni korpus. Ipak, riječ je o autorici koja je svojim djelovanjem obilježila književni, kulturni i društveni život ovih krajeva na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Jelicu Belović- Bernadzikowski možemo smatrati autoricom dvojne pripadnosti jer iako rodom Hrvatica, preseljem u Bosnu i Hercegovinu ona postaje romantičarski zaokupljena bogatom poviješću svog novog doma. Autorica sebe vrlo često naziva Slavenkom, a njezini je suvremenici nazivaju autoricom «tople slavenske duše». Njezina «narodna nesvrstanost», a mogli bismo reći i «svesvrstanost» ono je što čini ovu autoricu izuzetno zanimljivom kako hrvatskoj tako i bosanskoj, srpskoj (pa i austrijskoj i turskoj) književnosti. Razlog tome leži u bogatoj i isprepletenoj povijesti ovih naroda u vrijeme kada je živjela i djelovala autorica. Spisateljica je svojim perom zabilježila brojne narodne priče kojima je sačuvala narodna sjećanja na herojske likove s područja Bosne, Srbije i Hrvatske (Sveti Ilija, Sveti Sava, Kraljević Marko, Alija Đerzelez). Čitajući njezina djela jasno se osjeća kako autorica sama gotovo da nije poznavala granicu između bosanskog i hrvatskog. Kod nje su ova dva «pojma» potpuno isprepletena. Kako i sama kaže u svojoj priči Bratska ljubav koja se nalazi u zbirci narodnih priča iz Bosne i Hercegovine Poljsko cvijeće: «Nema ništa ljepšega od ljubavi među braćom jedne krvi, jednoga jezika!» (Belović- Bernadzikowski, 1899: 7) U radu se analizira slavenski kontekst narodnih priča u opusu Jelice Belović-Bernadzikowski.

Jelica Belović-Bernadzikowski; dvojna pripadnost; narodne priče; interkulturalnost; slavenska kultura

nije evidentirano