hrvatski

Genska Podloga Autizma

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, razvojem sofisticiranih molekularno-genetičkih metoda, započela je detaljna i sveobuhvatna potraga za genetičkom podlogom autizma. Citogenetičkim studijama su kod osoba oboljelih od autističnog poremećaja pronađene preinake na kromosomima, koje uključuju aneuploidije, delecije, duplikacije, translokacije, inverzije te prstenaste kromosome i kromosome biljege, a koje bi mogle dovesti do poremećenog fenotipa ako zahvaćaju gene od značaja. Analiza vezanosti lokusa (engl. linkage analysis), koja se temelji na nasumičnim polimorfizmima DNA raspršenima duž genoma i istražuje fizičku povezanost između biljega (nekog poznatog polimorfizma) i uzročnika bolesti (nekog nepoznatog gena), ukazala je na razne regije većeg broja kromosoma kao na moguće regije koje nose gene uključene u razvoj autizma, a kao najizglednije se ističu 7q21-36 i 2q31. Studije povezanosti alela s fenotipom (engl. association studies) istražuju da li se neki od alela polimorfnih gena kandidata značajno češće prenosi s roditelja na dijete, odnosno značajno češće pojavljuje u oboljeloj nego u kontrolnoj grupi ispitanika, pri čemu funkcionalne gene kandidate za autizam čine geni čiji su produkti uključeni u regulaciju neurotransmisije i geni čiji su produkti uključeni u regulaciju razvoja središnjeg živčanog sustava. Novonastale i naslijeđene insercije ili delecije odsječaka DNA većih od 50 kb, nazvane varijacije u broju kopija (engl. copy number variation, CNV), mogle predstavljati značajan uzročnik spektra autističnih poremećaja, pa će istraživanje načina na koji one utječu na ekspresiju i funkciju gena vjerojatno zamijeniti studije vezanosti lokusa i povezanosti alela u godinama koje slijede. Epigenetički događaji - promjene u ekspresiji gena koja nastaje bez promjene u slijedu DNA - koji se odvijaju u reproduktivnim stanicama roditelja ili u stanicama fetusa, u velikoj su mjeri osjetljivi na vanjske utjecaje te bi, uz genetičku predispoziciju, mogli imati značajnu ulogu u razvoju kompleksnog poremećaja, uključujući i autizam. Način na koji interakcija genetičkih i okolišnih čimbenika dovodi do razvoja bolesti pokušava se objasniti pomoću genetičkih modela.

citogenetičke studije, analiza vezanosti lokusa, studije povezanosti alela s fenotipom, varijacije u broju kopija, epigenetički događaji, genetički modeli

nije evidentirano