hrvatski

Odgajatelj kao refleksivni praktičar

Stručnjaci s područja pedagogijske teorije i prakse nerijetko upućuju ozbiljne kritike profesionalnoj pripremi odgajatelja. Najčešće su one usmjerene na trenutno još uvijek dominantan transmisijski prijenos znanja te selekcioniranje specifičnih strategija ili tehnika koje bi budući odgajatelji trebali razviti. Prvo poglavlje rada odnosi se na profesionalnu kompetenciju ili «profesionalni identitet» odgajatelja koji je nužan kako bi se mogli prepoznati i iskoristiti djetetovi potencijali te razvijati individualne karakteristike u različitim varijacijama. Obrazovanje odgajatelja kao refleksivnog praktičara, centralni je dio rada i predstavlja novi konceptualni i metodološki pristup praksi te se najčešće temelji na akcijskim istraživanjima koja istovremeno znače istraživanje i unapređivanje procesa učenja i poučavanja i koji se javlja kao opozicija tehničkom i racionalnom (tradicionalnom) modelu pripreme odgajatelja za odgojno – obrazovni rad. Treće poglavlje odnosi se na analizu postojećeg stanje u obrazovanju odgajatelja u svijetu i kod nas s obzirom na tradicionalni i suvremeni pristup u njihovoj profesionalnoj pripremi te se promišlja značaj akademske zajednice u tom procesu. Opis aktualnog stanja u obrazovanju odgajatelja u Republici Hrvatskoj te njegova analiza s aspekta primjene Bolonjske deklaracije polazište je za promišljanje suvremenijih oblika profesionalne pripreme odgajatelja. Promjene u obrazovanju odgajatelja trebale bi se odvijati istodobno s promjenama u odgojno – obrazovnim ustanovama te uz međusobnu potporu i suradnju, zaključuje se na kraju prvog dijela rada. Dihotomija koja postoji između formalnog obrazovanja i potreba odgojne prakse nastoji se analizirati i s aspekta tzv. praktičnih i znanstvenih pedagogijskih istraživanja. U radu se daje prikaz potrebnih teorijskih znanja i praktičnih vještina koje bi trebao razviti odgajatelj za kompleksne i dinamične uvjete odgojne prakse. U okviru provedenog akcijskog istraživanja u kojem su sudjelovali studenti, odgajatelji i istraživač opisuju se tri godine mijenjanja i analiziranja profesionalne pripreme studenata. Prvo razdoblje karakterizira nedostatak vremena za isprobavanjem različitih vještina i strategija te nedovoljna motiviranost odgajatelja za sustavnim unošenjem promjena, njihovo provjeravanje, analiziranje i modificiranje. Potvrdili smo da su promjene u odgojno - obrazovnoj ustanovi samo dio kompleksnog socijalnog, političkog i etičkog konteksta koji ih može podržavati ili sprječavati. Uz uočavanje nekih ograničenja tijekom akcijskog istraživanja mogli smo konstatirati da opisani način stjecanja profesionalne kompetencije budućih odgajatelja omogućuje holistički pristup odgojnoj praksi te razvijanje kapaciteta za analitičko, kritičko i refleksivno istraživanje odgojne prakse. Drugo razdoblje akcijskog istraživanja potvrdilo nam je teškoće vezane uz promjenu već formiranog odgojnog stila odgajatelja te nepredvidljivost i sporost u postizanju sustavnih rezultata zajedničkih akcija. Istovremeno se postepeno kod većeg dijela sudionika akcijskog istraživanja razvijala sposobnost reflektiranja i samoreflektiranja odgojno – obrazovne prakse. Primjenom radnih mapa kao načinom selekcije, sinteze, dokumentiranja, planiranja i evaluacije procesa učenja i stjecanja profesionalne kompetencije kod budućih odgajatelja proširili smo treći ciklus akcijskog istraživanja. Ovom tehnikom dokumentirali smo dinamiku razvoja i proces promjena kod studenata, odgajatelja i istraživača. U zaključnom dijelu integriraju se rezultati svih ciklusa akcijskog istraživanja u kojem se mijenjala tradicionalna uloga svih njegovih sudionika – studenata, odgajatelja i istraživača. Zaključna razmatranja orijentirana su na različite razine tih promjena u emocionalnom i intelektualnom smislu. Pokazalo se da uz pomoć akcijskih istraživanja refleksivni praktičar ima veliku mogućnost osvijestiti rutinu ili ponovljene greške, te ugraditi nove aktivnosti i pristupe u svoju odgojnu praksu. Refleksivna praksa je uz socijalni i kontinuirani samoistraživački proces koji dovodi do osobne emancipacije svakog sudionika istraživanja. Promjene nemaju nužno uzlaznu liniju niti uvijek ne donose novu kvalitetu. Prelazak iz tradicionalne koncepcije obrazovanja usmjerenog na znanje prema socio – konstruktivističkom učenju implicira velike promjene u paradigmi obrazovanja budućih odgajatelja, njegovoj ulozi i potrebnim kompetencijama. Taj proces još uvijek je relativno nov, izuzetno složen, konfliktan i spor.

obrazovanje odgajatelja; refleksivni praktičar; refleksivna praksa; akcijska istraživanja; pedagogijska teorija i praksa; profesionalna kompetencija; kurikulum predškolski odgoj

nije evidentirano