hrvatski

Rebus sic stantibus

Kroz pravnu povijest doktrina rebus sic stantibus je smatrana jednim od najkontroverznijih instituta ugovornog prava. Ne samo da počiva na konceptu koji oponira temeljnom ugovornom principu – pacta sunt servanda već predstavlja i alat sudova za miješanje u ugovorne odnose, koji bi trebali ostati u domeni suglasne volje ugovaratelja, to osobito kada se pred sudom zahtjeva izmjena ugovornih klauzula zbog promijenjenih okolnosti. Ipak, doktrina je danas prepoznata kao važan čimbenik pri uspostavljanja ugovorne ravnoteže poremećene okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti u trenutku preuzimanja ugovornih obveza. U tom smislu većina suvremenih zakonodavaca i sudbenih vlasti inkorporirali su doktrinu kao naturalia negotii svakog ugovora. Potpunu afirmaciju doktrina doživljava inkorporacijom u PECL čime je deklarirana kao jedno od temeljnih načela europskog ugovornog prava. U tekstu se obrađuje razvoj doktrine rebus sic stantibus kroz povijest, s posebnim osvrtom na njen razvoj u hrvatskom pravu od vremena austrijskog AGBG, pa sve do pozitivnopravnih rješenja u noveli Zakona o obveznim odnosima iz 2005. Osim toga daje se komparativan pregled rješenja u državama koje su implementirale doktrinu u svoj pravni sustav kroz svoje građanske zakonike kao i onih koje su je implementirale kroz sudsku praksu, kao i na slične institute poredbenog i međunarodnog prava kao što su impracticability, hardship, frustration of purpose isl.

rebus sic stantibus; ugovorno pravo; raskid ugovora; izmjena ugovora; promijenjene okolnosti; pacta sunt servanda; frustration; hardship; impracticability

nije evidentirano