hrvatski

Staroslavenska mitološka baština kao intertekst u hrvatskoj dječjoj prozi

U radu se preispituje odnos hrvatske prozne dječje književnosti prema slavenskoj mitologiji kao diskurzivnoj formaciji kodiranoj narodnim doživljavanjima, mišljenjima i vjerovanjima. Nastoji se odrediti mjesto slavenske/hrvatske mitologije u okviru hrvatske dječje književnosti sagledavajući procese interferencije između mitoloških i književnih entiteta u tvorbi dječjeg književnog teksta. Iz okvirno određene dijakronije tekstualnih pojavnosti (V. Nazor, I. Brlić-Mažuranić, N. Iveljić, M. Tica, S. Grković-Janović, L. Bajuk-Pecotić, J. Horvat), pri čemu najveći dio tekstova pripada suvremenoj književnosti nastaloj u posljednih 20-ak godina, nastoje se determinirati tipovi intertekstualnih odnosa − preuzimanja, transformacija i permutacija − sa staroslavenskom mitološkom baštinom kao drevnim kulturnim podtekstom. Isti se problematiziraju s obzirom na kauzalnost pojavljivanja, učestalost i funkcionalnost, da bi se zaključno apstrahirale generalne pojave na razini cjeline formacije. Narodna mitologija i kultura promatraju se kao otvoreni modeli ovisni o drugim modelima i upleteni u igru značenjskog dometanja, ali isto tako i kao oni koji mogu sudjelovati u «erozivnoj tekstualnoj igri» (Biti, 2000), pa i onoj što se odvija na polju dječje književnosti. Kao takvi, ujedno su i nositelji društveno-ideologijskih, odnosno svjetonazorno-odgojnih implikacija u okviru dječjeg teksta, prije svega onih što se očituju kao rodoljublje, njegovanje veza s duhovnošću predaka i artikuliranje vlastita identiteta.

hrvatska dječja književnost; staroslavenska mitologija; tipologija mitološkog interteksta; nacionalni i osobni identitet

nije evidentirano