hrvatski

Vranić: Najznačajnije nalazište fosilnih kitova u Sjevernoj Hrvatskoj

Pjeskokop Vranić smješten je na jugozapadnim obrocima Papuka u blizini istoimenog sela, uz cestu Pakrac-Požega, oko 500 m sjeverno od rječice Orljave. Ležište je otkriveno 1974. godine (MARKOVIĆ, 2002), a u njemu se već desetljećima iskorištava kvarcni pijesak za staklarsku industriju u Lipiku -„Lipik-glass d.o.o.“ Kop je danas otvoren u visinu oko 30 m i u širinu oko 300 m. Pijesak je najčešće srednje sortiran, srednjezrnat do krupnozrnat. U njegovom sastavu dominiraju slabo zaobljene čestice alkalijskih feldspata i kvarca, dok u zajednici teških minerala izrazito prevladava epidot. Mineraloška i strukturna nezrelost pijeska ukazuje na slabo kemijsko trošenje detritusa i njegov kratak transport. Radi se o materijalu lokalnog podrijetla čije su izvorišne stijene najvećim dijelom bile granitoidne stijene i stijene niskog stupnja metamorfizma. Takve stijene sudjeluju u građi kristaline jezgre Papuka i obližnjeg Psunja. U donjim i središnjim dijelovima pjeskokopa nađene su brojne kosti fosilnih kitova, koje su uglavnom erodirane ili fragmentirane, pa je teško ustanoviti taksonomsku pripadnost. Prosječno se u 1 m3 pijeska nađe 20-tak primjeraka fosilnog materijala. Od dosada prikupljenog materijala možemo izdvojiti nekoliko dobro očuvanih humerusa , ostatak čeljusti s dva istrošena zuba, a vrlo su česti vratni, trupni i repni kralješci . Na osnovu dosada opisanih nalaza i literature samo se jedna poušna kost može pripisati porodici Kentriodontidae, SLIJPER 1936, (podred Odontoceti, superfamilia: Delphinoidea). Porodica Kentriodontidae obuhvaća male do srednje velike dupine, od kojih su se najverojatnije razvili današnji moderni dupini. Njihovi ostaci pronađeni su u sedimentima raspona od gornjeg oligocena do gornjeg miocena u različitim dijelovima svijeta. Vrlo su česti fosili i kao takvi pogodni za interkontinentalnu korelaciju marinskih sedimenata (ICHISHIMA et al., 1994). Fosilni kitovi pronađeni su do sada u sarmatskim naslagama Radoboja – Delphinopsis freyeri MÜLLER (MÜLLER, 1853) i Medvednice - Mesocetus agrami Van BENEDEN, Platanista croatica GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, Delphinapterus sp., Champsodelphis sp. (GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, 1892). Uz ostatke kitova, najčešće su dobro uočljivi sjajni, okruglasti zubi riba (Slika ??) roda Chrysophrys (=Sparus), te brojni veći ili manji riblji kralješci. Počesto se mogu pronaći i vrlo karakteristični zubi morskih pasa, kao i drugi koštani ostaci riba. Neki od ostataka, koji se ne mogu pripisati ribama ili dupinima, mogli bi pripadati drugim morskim sisavcima, za što je potrebna detaljnija anatomska usporedba s recentnim vrstama. Iako je starost naslaga najvjerojatnije postmiocenska, ovi pretaloženi fosilni ostaci vjerojatno pripadaju srednjem miocenu (?baden - sarmat). Međutim, tek će buduća istraživanja zasigurno moći detaljnije objasniti iz kojih su miocenskih slojeva ove kosti pretaložene (vjerojatno se radi o višekratnom recikliranju!). Među prvima, koji su otkrili značaj pjeskokopa Vranić i već koncem prošlog stoljeća objavili i dobrohotno ustupili fosilni materijal Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, naši su kolege geolozi Mato Brkić i Domagoj Jamičić. Djelomičnu interpretaciju fosilne faune iz Vranića dao je i Darko Rukavina. U proteklih nekoliko godina, istraživanje ovog nalazišta se nastavilo pa je prikupljeno više od 500 fosilnih kostiju. Vrijedni sakupljači bili su: D. Vrsaljko, S. Japundžić, D. Japundžić, Z. Grganić-Vrdoljak, J. Radovčić i M. Jelenko. Lokalitet Vranić zasigurno zaslužuje svekoliku pozornost hrvatskih prirodoslovaca kao jedno od rijetkih nalazišta fosilnih kitova, pa je stoga nužna temeljitija obrada fosilnih nalaza i eventualna zaštita ove vrijedne „nacionalne geobaštine“.

Vranić; fosilni kitovi; Sjeverna Hrvatska

nije evidentirano