hrvatski

Odgovornost za naknadu štete bez krivnje prema novom hrvatskom i europskom pravu

Pravna pitanja zaπtite potrošača obuhvaćaju i važne dijelove građanskog prava o odgovornosti za naknadu štete. Radi se o lex specialis primjenjivom na fizičke osobe koje su štetu pretrpjele neispravnim proizvodom. Nadoknađuje se samo imovinska šteta koja može biti prozročena smrću, tjelesnim ozljedama ili na stvari ali je oštećenik uvijek fizička osoba. Uređivanjem ovih pitanja u europskom pravu željelo se Smjernicom 374 iz 1985. godine učvrstiti pravni položaj oštećenog potrošača na način da se olakša dokazivanje krivnje štetnika. To je ostvareno uvođenjem objektivne odgovornosti za naknadu štete, odgovornosti bez krivnje koji kriterij ranih 60-tih oblikuje američka judikatura kao pravno mjerilo stroge odgovornosti (strict liability). Novi propisi ZOO-a napredniji su u tome πto su jasno usredotočeni na oštečenika - potrošaća. Praktički se ukidaju razlike između ugovornih i izvanugovornih obveza naknade štete sa stanovišta oštećenika. Iako načelno Smjernica 374, a vjerno tome i novine sadržane u Zakonu o obveznim odnosima (ZOO) polazi od odgovornosti bez krivnje, ne može se iz cjeline mjerodavnih propisa i njihova povezanog tumačenja zaključiti da se radi o apsolutnom, per se načelu kauzaliteta, iako i takva odgovornost dolazi u obzir. U slučaju pozivanja na bilo koji razlog isključenja ili ograničenja odgovornosti predstoji mogućnost oslobađanja od odgovornosti, ali ipak, na načelima presumirane krivnje, jer teret dokaza je na proizvođaču. Autorica smatra da izuzeća ne dovode u pitanje sadržaj i novinu načela objektivne kauzalne odgovornosti, pa čak i onda ako se radi o relativnoj kauzalnosti. (Proizvođač odgovara bez obzira na krivnju, ali…). Vaæna novina je apsolutna zabrana ugovornih isključenja i ograničenja odgovornosti. Ona se odnosi na proizvođača, a to znači i uvoznika i svakog poduzetnika koji robu stavlja u promet. Prijelazne odredbe ZOO-a morale bi regulirati pitanja vremenskog važenja tih zabrana s obzirom da su suvremeni ugovori o nabavama i isporukama robe kao moderne transformacije trajnih ugovora o prodaji zaključeni na dug rok trajanja ili na neodređeno vrijeme. Najvećom novinom i doprinosom nove regulacije i preuzimanja Smjernice 374 autorica smatra imperativne odredbe o proizvođaču kao osobi odgovornoj za naknadu štete. U sklopu tog pojma nalaze se do sada zaštićeni od odgovornosti za naknadu štete uvoznici, osobe koje se predstavljaju kao proizvođači (davatelj žiga) a u perspektivi i distributeri. Nažalost, ZOO je u nastojanju da sačuva terminološki integritet izbjegao suvremene pojmove autonomnog trgovačkog prava, distributera i isporučioca i na taj način nedovoljno jasno definirao sekundarno odgovornog za naknadu štete. Isključivanjem pojma isporučioca (supplier) i definiranjem tog važnog subjekta deskriptivno kao “osobu koja robu stavlja u promet”, dodijeljen je sudovima otežan zadatak tumačenja i primjene ZOO-a, a pravnoj doktrini područje istraživanja i tumačenja europske prakse i prava.

Naknada štete; odgovornost bez krivnje; kauzalitet; neispravnost

nije evidentirano