hrvatski

Trogirski i hvarski opus Trifuna Bokanića

Obitelj Bokanić proslavili su brojni ugledni članovi, a nadasve graditelji među kojima je najznamenitiji Trifun (1575.- 1609.), arhitekt i kipar, koji je za kratkog života ostavio izuzetno bogat opus. Zvonici i gradske lože Trogira i Hvara, oltari Hvara i Zadra, obnove njihovih katedrala i trgova, djela su koja ovog majstora svrstavaju među najveće graditelje svog vremena. Trifun i njegov otac Jerolim Bokanić djeluju u 16. st. zajedno s bračom i rođacima Vickom, Petrom, Šimun i Stjepanom, a u 17. st. uz Šimuna i Stjepana spominje se i Ivan koji gradi na zvoniku bolske dominikanske crkve. Trifun Bokanić je dovršio zvonik trogirske katedrale 1597.- 1603. godine. za sumu od 1800 dukata kamenom iz čiovskih i drveničkih kamenoloma. U potpisanom ugovoru za gradnju spominje se radionica njegova oca Jeronima, pučiški graditelji i suradnici: braća Petar i Nikola, rođaci Jeronim i Ivan i kamenar iz Šibenika Ivan Ozarević. Zvonik je dovršio Trifun Bokanić 1603. godine po vlastitom nacrtu. Izvedbeni crtež lože zvonika u mjerilu 1:1 nalazi se ugraviran na popločanju poda južne lože katedrale. Crtež prikazuje vrh zvonika, potpuno drugačiji od današnjeg, za kojega se krivo smatralo da je Bokanićevo djelo. Današnji je izgled zvonik dobio u pregradnji nakon rušenja njegova vrha koji je stradao zbog udara groma 14. travnja 1653. godine. Obnova lože izvedena je 1669. za biskupa Ivana Pavla. Sudeći prema nacrtu trogirski je zvonik Bokanićeva doba bio završen s ložom pačetvorinasta tlocrta koja je imala osam bifora nad kojom su se nalazili kasnorenesansni vijenac i kasnogotička balustrada. Na završnom katu, iznad balkona s balustradom, dizao se oktogonalni tambur, baza osmerostrane piramide kojoj su stranice bile znatno manje strme od današnje poput završetka zvonika dominikanske crkve sv. Marka na Hvaru. Oktogonalnu piramidu Bokanićeva zvonika potvrđuje crtež s geometrijskom konstrukcijom prevaljenog rebra piramide i ojačanje uglova zvonika izvedeno kamenim diagonalnim pločama postavljenim u vrijeme gradnji njegove lože. Bokanićeva se ruka može prepoznati na sačuvanom vijencu lože zvonika s tipičnim dekoracijama iz njegova kiparskog repertoara. Između dva niza profilacija nalaze se metope razdijeljene povijenim konzolama ukrašene reljefima među kojima su prikazi krušaka, dinja, akantusa, ruža, ali i lica ljudi, glave lavova, ovnova i maskeroni. U jednoj od njih je i grb gradskog kneza Jeronima Minia (1596.-1598.). Natpis u podnožju zvonika spominje trogirskog kneza Dominika Minija (1598.-1601.) Grb na loži zvonika, koji obilježava dovršetak djela, pripadao je gradskom knezu Alvizu Bembu (1601.-1604). Prepoznata su i druga trogirska ostvarenja Bokanićeve radionice, zvonici benediktinskih samostana sv. Nikole i sv. Mihovila. Južna gradska vrata, koja uz benediktinski samostan sv. Nikole vode u luku, podignuta 1593. u vrijeme trogirskog kneza Delfina Delfin. Natpis na nadvoju datira ih u vrijeme kada u Trogiru djeluje radionica Trifunova oca Jeronima Bokanića čiji se oblikovni reperoar tu može prepoznati u polukružnim pilastrima s naizmjenično postavljenim bunjato i fino klesanim segmentima, vijencem nadvoja sa zupcima i na konzolama postolja reljefa s mletačkim lavom koje su na čeonom dijelu ukrašene vrpcom s ornamentom u obliku preklopljenih dukata. Poslije dovršetka gradskih vrata završena je gradnja zvonika benediktinske crkve sv. Nikole 1598. godine. Arhitekturu zvonika određuje karakteristična osmerokutna loža zvonika zatvorena u tradiciji benediktinske klauzure. Na četiri ugla kamenog vijenca lože izrađene su kasnorenesansne fiale, konične izdužene piramide koje podsjećaju na malene obeliske. Taj je arhitektonski dekorativni element Trifun Bokanić često koristio, primjerice na gradskoj loži u Hvaru. Na trogirskom je trgu, pred velikom palačom Cipiko, piramidom u obliku obeliska Bokanić obilježio uređenje gradskog trga dovršena 1600. godine u vrijeme gradskog kneza Dominika Minia. Štandarac zastave s grbom kneza Ambroza Cornara isklesanim među listovima akantusa na kapitelu, izrađen je 1605. godine. Za istog kneza, godinu dana kasnije, 1606. godine Trifun Bokanić je obnovio trogirsku gradsku ložu. Njegova su djela klupe uz istočni i južni njen zid i kameni sudački stol ukrašen grbovima kneza Ambroza Cornara i grada Trogira isklesanim na volutama njegovih masivnih kamenih nogu te raskošno ukrašeni kameni grbovi obješeni uz Firentinčev reljef Justicije. Iste godine Trifun Bokanić je izradio maniristički kamin ukrašen povijenim konzolama s lavljim šapama i maskeronima koji se nalazi u kući Kvarko sjeverno od katedrale. Na njemu su uklesani inicijali Franja Kvarka i godina 1606. Već iduće godine nastavilo se uređenje komunalne palače na kojoj su grb i natpis gradskog kneza Alvisa Morosinija (1606.- 1609). Trifun Bokanić je pregradio drugi kat te palače koju je stoljeće prije podigao Nikola Firentinac kako se to vidi na prozorima prizemlja. Morosinijev grb i ploča s natpisom istaknuti su na pročelju trogirske komunalne palače. Izvrstan klesarski i kiparski rad je djelo vrsnog klesara i kipara, a ornamenti karakteristični za Bokanićev repertoar upućuju na Trifuna kojemu bi to bio jedan od zrelih radova. Kat palače s izduženim lučnim prozorima s čijih zaglavnih kamenja promatraju isklesana lica poput onih karakterističnih glava koje se nalaze u zaglavljima Trifunovih oltara. Među posljednja djela Trifuna Bokanića mogao bi se ubrojiti grb Dominika Contarinija iz 1609. godine, istaknut u dvorištu komunalne palače, nad stubištem kojim se ulazilo u salu gradskog plemićkog vijeća. Na njemu je tipičan maskeron kojega Bokanić često koristi kao dekorativni element. Nalazimo ga tako na vijencu zvonika trogirske katedrale, na kaminu kuće Kvarko i brojnim njegovim djelima. U Zadru je Bokanića radio oltar benediktinske crkve sv. Marije kasnije prenesenom u ninsku crkvu. Na tom se oltaru Trifun potpisao uklesanom kapitalom. Njemu se pripisuje gradnja starije, nedovršene zadarske crkve sv. Šimuna (1572-1600) građene na zadarskoj tržnici južno od srušene crkve sv. Marije Velike. Projekt je naručen poslije 1572. kod nekog mletačkog arhitekta, a izvedba povjerena lokalnim majstorima. Paladijanski klasicistički projekt ostavio je golem utjecaj na mladog Trifuna Bokanića koji je prema Markoviću oko 1600. sudjelovao u izvedbi nedovršene crkve. Pročelje crkve sv. Šimuna pokazuje utjecaj mletačke arhitekture polovine 16. st. s prepoznatljivim klasičnim rješenjima. Sanmicheli i Palladio su boravili u Dalmaciji zbog građenja i proučavanja antičke arhitekture, a s crtežima oba velika arhitekta Bokanić se mogao sresti u domovini. Na njega je nesumljivo veliki utjecaj imao Sanmicheli, projektant zadarskih fortifikacija i monumentalnih gradskih vrata podignutih all' antica, s čijim se djelom Trifun susreo za svog boravka u Zadru u vrijeme gradnje crkve sv. Šimuna. Utjecaj je najočitiji na hvarskoj loži koja se smatrala Sanmichelijevim djelom sve dok usporedbom dokumenata nije uključena u opus Trifuna Bokanića. Istodobno Trogiru i Zadru Trifun djeluje i u Hvaru. Prepoznat je u velikim zahvatima na hvarskom trgu. Dokumenti ga povezuju uz gradnju oltara Gospine kapele iz hvarske katedrale iz 1605. godine, koji je kasnije prenesen u brušku crkvu, a Fisković je povezao pisane dokumente koji spominju majstora i Bokanićev maniristički stil u kojem je podignita gradska loža Hvara dovršena za Julija Contarinija 1603.-1605. Novija istraživanja dovode Trifuna Bokanića u vezu s pregradnjom hvarske dominikanske crkve i zvonika sv. Marka. Hvarskom je zvoniku sv. Marka pregrađena loža dobila tipične ornamente rozeta i anđeoskih glavica. Nasuprot gradske lože u hvarskoj luci nalazi se zgrada Arsenala. Sagrađena je u 16. st. na mjestu ranijeg koji je stradao za napada na Hvar 1571. godine. Njegova je obnova trajala sve do početka 17. st., a radovi su bili završeni 1607. godine. Arsenal je bio dograđivan i nakon toga, natpis na njegovim istočnim vratima spominje 1611. godinu, a nad ulaznim vratima kata na njegovoj terasi uklesana je 1612. godina označavajući završetak gradnje renesansnog kazališta koje je smješteno na njegovom katu. Dovršetak Arsenala i gradnja Fontika kao i izvedba kazališta vezuju uz providura Semitecola u periodu između 1610. - 1613. godine, ali se gradnja lukova prizemlja spominje 1609. godine u izvještaju generalnog providura Marcantonija Veniera koji spominje da se u vrijeme njegova izvještaja grade još dva luka za dovršetak polovice gradnje. Udjela u pregradnji i obnovi Arsenala mogla je imati radionica pučiških Bokanića, djelatna u toj sredini koncem 16. i početkom 17. stoljeća, na što upućuju i rijetki stilski elementi i forme koje su Bokanići često koristili. Profilacija velikog luka Arsenala s dentima lučna je inačica trogirskog nadvoja južnih gradskih vrata s potpuno jednakim rasporedom profila, a ornament njegova vijenca, iako znatno veći, čest je ukras na vrpcama koje obrubljuju polja grbova pripisanih Bokaniću. Vratima sjevernog pročelja Fontika s lučnim otvorima između kojih su kamene klupe na izduženim povijenim konzolama izrađena su u maniri koju je često koristila Bokanićeva radionica s naizmjeničnim ritmom blokova i fino isklesanim jastucima. Nacrt sličnih vrata Bokanićeve produkcije u mjerilu 1:1 nalazi se urezan na podu pučiške crkve Gospe od Batka preko glatkih ploča obiteljskih grobnica istaknutih graditelja, majstora Petra i Vicka Bokanića iz 1546. godine. Pored navedenog u prilog Bokanićevom djelovanju na hvarskom Arsenalu ide i specifično oblikovanje balustrade terase Fontika. Današnja balustrada nije izvorna, a izvorna balustrada Fontika ostala je zabilježena na nacrtu koji prikazuje niz kamenih piramida nad ogradom. Bokanić je često koristio, kako je ranije spomenuto, motiv konične izdužene piramide-fijale. Izveo ih je na balustardi hvarske lože, na zvoniku benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru, a spomenik trogirskog kneza Dominika Minia pred trogirskom katedralom ima isti oblik. Iz svega navedenog može se zaključiti da je udio Trifuna Bokanića u obnovi Hvara početkom 17. st. bio znatno veći nego se do sada smatralo. Radio je na katedrali, crkvi i zvoniku dominikanskog samostana, gradskoj loži, Arsenalu i Fontiku. Obnova hvarskom glavnog trga upućuje na njegovo urbanističko djelovanje, kao na proširenju trogirskog trga 1600. godine. Usporedba njegovih proporcija djelova produženog trga koji završava ratnom lukom omeđenom gradskom ložom s kneženom palačom i Arsenalom navodi na pomisao kako je početkom 17. st. Hvar proveo planiranu regulaciju središta grada izvedenu u manirističkom slogu. Tim je zahvatom njegova urbana bipolarnost, česta u razvoju primorskih naselja, ublažena novom spojnicom Grode i Burga. Opus pučiškog arhitekta i graditeljaTrifuna Bokanića, nije dovoljno valoriziran, niti je njegovo djelo monografski obrađeno, a daleko smo od toga da se njegov umjetnički izraz prepozna kao osobni doprinos razvitku manirističkog stila kasnorenesansne Dalmacije. Za početak dovoljno bi bilo odrediti njegovo mjesto unutar obiteljske botege koja je gotovo dva stoljeća bila vodeća graditeljska radionica srednje Dalmacije.

Arhitektura kasne renesanse; Trogir; Hvar

nije evidentirano