hrvatski

Hidrogeografske značajke poriječja Krapine

Područje istraživanja ovoga magistarskoga rada je poriječje Krapine u Hrvatskogom zagorju. Postavljen je zadatak iznalaženja i prikaza hidrogeografskih značajki i odnosa unutar poriječja. Pritom je u svrhu ovog i daljnjih radova na području istraživanja zasnovana i računalna prostorna baza podataka poriječja s mogućnošću izmjene, dorade i nadogradnje prema potrebama mogućih korisnika. U radu je primjenjen razmjerno širok hidrogeografski pristup, no naglasak je dan na geografsko - fizičke značajke. Kao osnovni hidrogeografski skup unutar poriječja razmatrana je mreža tekućica, a istraženi su odnosi s ostalim sastavnicama prirodne osnove i čimbenicima društveno - gospodarstvenog razvitka. U radu su razmatrane geološke i hidrogeološke značajke, geomorfološke i hidromorfološke, hidrometeorološke, hidrološke te hidrosociološke značajke poriječja Krapine. Prema zasnovanoj računalnoj bazi utvrđeni su dosad najtočniji površinski udjeli pojedinih stratigrafskih članova u poriječju Krapine. Najrasprostranjenije su tecijarne naslage koje uglavnom ne dopuštaju poniranje većih količina vode u podzemlje i podržavaju površinsko otjecanje. Hidrogeološki, mogu se razlikovati tri osnovne hidrogeološke cjeline: temeljno gorje, tercijarno-kvartarne naslage rebrasto brežuljkastih predjela te kvartarne naslage ravničarskih predjela. Kvartarne naslage ravničarskih predjela krupnoklastičnog sastava nalazimo samo neposredno uz ušće, odnosno to je vodonosni pojas uz Savu, od izuzetnog značaja u opskrbi vodom. Uz tekućice poriječja Krapine pretežu sitnoklastične naslage, te je voda temeljnica odmah ispod površine, što pothranjuje poplave. Strukturnogeološki odnosi su značajni za objašnjenje pojave toplica. Radi se o vadoznoj vodi, koja se s gorskoga ruba spušta kroz trijaske ili srednjomiocenske naslage i izbija na površinu uz rasjede. U geomorfološkom pogledu poriječje je granično područje između dvije makrocjeline, Panonske zavale na istoku i Alpa na zapadu. Ovo je izraženo u dinamici reljefa i njegovim morfostrukturnim i morfogenetskim obilježjima. Prema obliku, visini, raščlanjenosti i nagibima mogu se razlikovati četiri orografska tipa reljefa: zavalski, predgorski, brdski te gorski ili planinski. U strukturnogeomorfološkom pogledu zavale ulaze u kategoriju akumulacijsko - tektonskih morfostruktura, predgorske stepenice i pobrđa u kategoriju denudacijsko - akumulacijskih, te gore u kategoriju denudacijsko - tektonskih morfostruktura. Na njima su, pod utjecajem vanjskih sila i procesa, obikovani egzogeni tipovi reljefa: u zavalama fluvioakumulacijskim procesima, a u svim ostalim kombiniranim djelovanjem padinskih i fluvijalnih geomorfoloških procesa. Dijelovi reljefnih jedinica (uglavnom gore) u čijem površinskom sastavu prevladavaju karbonatne stijene obilježeni su fluvio-krškim reljefom. Hispometrijski podatci pokazuju da se je poriječje razmjerno nisko, no s izrazitim i strmim gorskim rubom s kojeg se tekućice brzo spuštaju i brzo prelaze u položitije uzdužne profile. To dovodi do ubrzane koncentracije vode u nizinskim prostorima. Na stranama rebara predgorskih stepenica, kao i u pobrđima prevladavaju ramjerno veliki nagibi, što također dovodi do brze evakuacije vode, a pojačano je spiranje, kliženje i dr. Odnose se finije čestice u dolinu, one se zatrpavaju, tokovi zamuljuju, što dovodi do blagog uzdužnog profila i veće mogućnosti plavljenja. Diferencirani tektonski pokreti, rasjedi i pukotine dobro se ogledaju u mreži tekućica. Na temelju asimetrije u izvorišnim dijelovima bazena poriječja, kao i dominantnih Z ocrta dolina nesumnjivo se radi o utjecaju rasjedne tektonike koja je usmjerila djelovanje egzogeomorfoloških procesa, prvenstveno onih fluviodenudacijske naravi. Opće klimatske značajke poriječja Krapine proizlaze iz njegovog položaja u zapadnom dijelu peripanonskoga prostora. Uz prevladavajuće kontinetske utjecaje primjetni su i maritimni utjecaji. Istaknuti gorski rub utječe na značajke klime, napose na povećanje padalina, a utjecaji sa sjevera umanjeni su gorskom barijerom. Za količinu otjecanja najvažnije su padaline, posebice godišnja količina, godišnji hod padalina i ekstremne padaline, pa je njima posvećena najveća pozornost. Općenito je poriječje Krapine humidan kraj. Klimatski tip prema Koppenu je Cfb, umjereno topla kišna klima. Padalina ima oko 900 do 1200 mm godišnje. U godišnjem hodu jasno se javljaju dva maksimuma: u studenom i u lipnju - srpnju. Između dva najkišnija mjeseca, lipnja i listopada (studenog) mala je razlika. Raspodjela prosječnih mjesečnih vrijednosti razmjerno je ustaljena. Osobito su nepovoljni ljetni pljuskovi, koji pojačavaju spiranje, a u dolinama dovode do kratkotrajnih poplava. Za manja poriječja unutar poriječja Krapine velike se poplave mogu očekivati u toplom dijelu godine, no na poriječju u cjelini ipak je izrazita mogućnost najvećih dotoka zimi, prvenstveno stoga što je tada manjak otjecanja daleko manji, te su kiše (premda manjeg intenziteta) ravnomjerno raspoređene u poriječju i traju prosječno dulje. U sklopu hidromorfoloških razmatranja utvrđena je razmjerna pravilnost oblika poriječja, pa se prema tome mogu očekivati velike razlike između najnižih i najviših vodostaja, te usredotočivanje voda površinskih tekućica, s obzirom na općenito dentritičnu mrežu tekućica, s izrazitim težištem kod Zaboka. Međutim, poriječje je i izrazito asimetrično u odnosu na glavnu tekućicu. Desna je strana znatno veća, što umanjuje koncentraciju voda. Lijeva strana ima razmjerno malu širinu i veliku gustoću tekućica bujičnoga tipa, što upućuje na opasnost od brdskih voda. Pod hidrometrijskim značajkama podrobno je razrađen režim tekućica. Općenito su veći protoci u hladnom dijelu godine, što je posljedica gubitaka evapotranspiracijom u toplijem dijelu godine naglašenih značajkama podloge u poriječju, koja podržava površinsko otjecanje. Izražena su dva maksimuma, prvi u ožujku ili veljači, drugi u studenom ili prosincu. Osim toga, u kasno proljeće i rano ljeto pokazuje se blago povećanje protoka. Izražen je minimum u kolovozu, dok je drugi minimum zimi, u siječnju. Zaključuje se da su režimi Krapine, kao i svih većih tekućica u poriječju Krapine kišno-sniježni (pluvio-nivalni) s naglašenijom ulogom kišnice u hranjenju tekućica. Provedena je tipizacija režima prema Kelleru te se prema toj tipizaciji kao središnji tip režima u poriječju javlja tip Ce 3,8. Poseban prometno-geografski položaj, prirodno-geografske značajke i povijesno-geografski razvoj omogućili su da se unutar poriječja Krapine nastani velik broj stanovnika, ali ne i da se razviju velika, okupljena naselja. Prevladava zaselak, koji je gospodarstveno vrlo nepogodan: uređenje infrastrukture vlastitim, kao i sredstvima za opće potrebe vrlo je otežano. Ovakove značajke naseljenosti nisu mogle pogodovati niti stvaranju sudobne vodoopskrbe. Glavni nositelji vodoopskrbe su vodovod Zaprešić u manjem, ali izuzetno značajnom (crpilište Šibice) dijelu poriječja dok u najvećem dijelu poriječja ulogu nositelja razvoja ima Zagorski vodovod. Uz Zagorski vodovod postoji i čitav niz manjih, pa i vrlo sitnih sustava (ukupno oko 400), koji su posebnost Hrvatskoga zagorja. S motrišta riješavanja vodoopskrbe istaknuta je velika raspršenost potrošača. Osim toga pojedini potrošači, odnosno potrošačka središta (naselja) nalaze se i na osjetno različitim nadmorskim i razmjernim visinama. Ovo svakako otežava uključivanje svih potrošača u jedinstven regionalni sustav.

hidrogeografija; poriječje; Krapina; hidrologija; riječni režim; geomorfologija

nije evidentirano