hrvatski

Clio medica i hrvatskoglagoljski spomenici

Premda su opsegom i brojem sačuvanih tekstova medicinski sadržaji razmjerno malobrojni u ukupnosti sačuvane hrvatskoglagoljske baštine, oni su vrijedan izvor za proučavanje raznolikosti sadržaja koje su naši glagoljaši bilježili tijekom stoljeća. S aspekta filologije (paleokroatologije) značajno je uzeti u obzir da su glagoljaši pisali i medicinske tekstove ; sa zrenika povijesti medicine važno je uzeti u razmatranje da je u srednjem vijeku postojao korpus tekstova koji ne spada u sferu „učene“ medicine ali je značajan izvor za poznavanje postupaka u liječenju u razdoblju srednjovjekovlja – zbog toga Clio medica povezuje te dvije znanstvene grane. Hrvatskoglagoljski medicinski tekstovi povezuju apstraktne (magijske i teurgijske) zapise s empirijskim potupcima (receptima i terapijskim uputama). Analiza hrvatskih ljekaruša pokazuje da su one u svoj sadržaj upile tragove raznih tradicija i sustava: od stare slavenske tradicije postupaka iscjeljivanja, preko hipokratizma, rimske, bizantske i preko nje arapske medicine, do zapadne srednjovjekovne osobito salernitanske nadgradnje. Srednjovjekovne i ranonovovjekovne ljekaruše otkrivaju se kao svijet u kojem su se sjedinili medicina, religija i književnost, zrcaleći tako polifunkcionalnost srednjovjekovne hrvatske pisane riječi.

Clio medica; hrvatskoglagoljski spomenici; filologija; povijest medicine

nije evidentirano