Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 479327

Selo - iz autentičnosti u neprepoznatljivost, Prilog sociološkom istraživanju ruralnosti Slavonije i Baranje


Šundalić, Antun
Selo - iz autentičnosti u neprepoznatljivost, Prilog sociološkom istraživanju ruralnosti Slavonije i Baranje, Osijek: Sveučilište J.J. Strossmayer, Ekonomski fakultet, 2010 (monografija)


Naslov
Selo - iz autentičnosti u neprepoznatljivost, Prilog sociološkom istraživanju ruralnosti Slavonije i Baranje
(The Village – from Authenticity to Unrecognizability Towards a Sociological Study of Rurality of Slavonia and Baranja)

Autori
Šundalić, Antun

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Sveučilište J.J. Strossmayer, Ekonomski fakultet

Grad
Osijek

Godina
2010

Stranica
271

ISBN
978-953-253-081-0

Ključne riječi
selo; seljak. poljoprivreda; tranzicija; globalizacija; novi identitet; tradicija; modernizacija; prirodni okoliš i tehnologija
(village; peasant; agricukture; transition; globalization; new identity; tradition; modernity; natural environment and tehnology)

Sažetak
U pristupu temi autor prikazuje Slavoniju i Baranju koje se još i danas prepoznaju kao tradicionalno poljoprivredni kraj, također i kao dominantno ruralni prostor. Poljoprivreda, selo i seljak predstavljali su neodvojivu egzistencijalnu trijadu koja je davala život ovom prostoru i obilježavala ga. Slavljenje rada u plodovima koji su doslovno život značili, čvrsto su vezali seljaka, selo i poljoprivredu uz prirodu i njenog „stvoritelja“. Religijska dimenzija je bila prateća sjena svake aktivnosti u seoskom životu. Zahvalnost prirodi i Bogu bila je obrazac involviran u životni ciklus sela i seljaka. Priroda kao radionica i laboratorij seljaku je određivala ritam rada i odmora, cikluse rasta, sazrijevanja i ubiranja plodova, davala mu je jasnu i sigurnu formulu preživljavanja od rada. Ovakva je Slavonija prestala postojati u vremenu dominacije burze i tržišta. Nova je stvarnost seljaka „raseljačila“, a poljoprivredu je industrijalizirala i tržišno marginalizirala. U takvim okolnostima autor se pita treba li uopće ozbiljno istraživati selo i seljaštvo danas kada je u fokusu interesa profit koji donose gen-tehnologija i eugenika, mikročipovi i laserska zraka, globalno tržište i ekspanzija u makro prostor? Istraživati seljaštvo i selo, poljoprivredu i ruralni prostor, ipak nije nevažno, jer su to sastavice svakog društva, kako lokalnog, tako i globalnog. Promjene koje se događaju u ovim segmentima društvenog života, mogu se promatrati kao pokazatelji globalnih procesa unifikacije kulture, ali i kao ekonomski predodređen više ili manje prisutan razvoj ili zaostajanje. Kada je riječ o suvremenom poimanju sela i seljaka, autor detaljno argumentira promjene koje su se u toj domeni dogodile. Tradicijska obilježja seljačkog društva – statičnost, relativna samodovoljnost i zatvorenost, ovisnost o prirodnim ciklusima, tehnološka zaostalost i niska razina podjele rada, tradicionalni religijski moral i slično – danas se teško mogu doživjeti. U tom kontekstu teško je doživjeti i seljaka. Njegov je život percipiran kao svojevrsni predmoderni obrazac života, kao kulturni obrazac po kojemu se pojedinac prepoznaje kao pripadajući seljačkom društvu, on je vezan uz zemlju i atmosferalije. Njegova socijalna dimenzija života je određena njegovom životnom djelatnošću – poljoprivredom. On, međutim, nije poljoprivrednik, jer proizvodi da bi živio zajedno s pripadajućim lokalnim kolektivitetom. Poljoprivrednik je proizvod tržišne orijentacije. Njegova se djelatnost svodi na profesiju u uvjetima industrijskog društva koja se ne projicira na način života kao poseban kulturni obrazac koji stoji nasuprot modernom društvu. Dok je seljak činio i svoju obitelj seljačkom, poljoprivrednik to ne čini, jer članovi njegove obitelji mogu biti izvan poljoprivrede. Ovaj se prijelaz od „seljaka“ do „poljoprivrednika“ može shvatiti kao društveni razvoj koji u socijetalnom pogledu ukazuje i na promjenu sela. Dok je nekada selo bilo dominirajuće naselje seljačkog društva (gradovi su bili uglavnom utvrde, vojna i administrativno-upravna središta), danas je selo marginalizirano (kako u gospodarskom značenju, tako i u kulturnom). Industrijsko društvo selo podređuje gradu, poljoprivredu industriji. Tako selo doživljava dvostruku transformaciju: onu egzistencijalnu, jer se uvjeti života sve više traže i osiguravaju izvan poljoprivrede, i onu društvenu, jer selo sve manje ima udjela u ukupnoj ekonomiji i kulturi industrijskog društva. Selo je danas sve više prostor ambivalentnog značenja. S jedne strane, selo se uglavnom određuje obilježjima negativnog predznaka. Smanjivanje, nestajanje, odlaženje, napuštanje, gubitak i sl. najčešći su pojmovi kojima se opisuje aktualno stanje sela bilo da se prikazuje stanje vezano uz populaciju i poljoprivredu, bilo uz stare zanate i tradiciju. No, s druge strane, za romantičare koji teže povratku prirodi selo postoji kao prostor neposrednosti dodira s izvornom prirodnošću, ali i kao prostor mogućeg zajedništva i razotuđenja tržištem nametnute interesne svijesti opterećene konkurencijom i kompeticijom. Ruralni prostor je sastavnica sela i seljačkog života. Autor ga također istražuje radi upotpunjavanja slike promjena koje je donijela modernizacija. Sociološki je moguće vrlo slojevito odrediti ruralni prostor: to je prostor slabije gustoće naseljenosti u kojemu dominiraju djelatnosti poljoprivrede i šumarstva, prostor malih kolektiviteta i kulturne posebnosti koje su nesvodive na masovnu kulturu. Ruralni prostor neki vide kao ruralnu idilu usporenog ritma življenja u kojoj ljudi rađe slijede prirodni tijek događanja nego tržišni. To je organska zajednica u kojoj ljudi imaju vremena jedni za druge i gdje zauzimaju određeno mjesto i imaju svoju ulogu. Ruralni je prostor određen kroz četiri sastavna elementa: selo, poljoprivreda, okoliš i tehnologija. Stoga mu je potrebno pristupiti kroz četiri dimenzije: sociokulturnu - koja se pokazuje u narodnoj kulturi i tradiciji, ritualima i ceremonijama, praznovjerju i religiji, razvojnu - kroz postojanje prirodne rezerve resursa potrebnih ekonomiji, ekonomsku – kroz kontinuirano obnavljanje resursa i ekološku – koja se u ruralnom prostoru pokazuje kroz eko-pristup proizvodnji i čuvanju bioraznovrsnosti. Ruralni se prostor, dakle, prepoznaje kao cjelina koju čini nerazdvojni odnos sela, tehničkih sustava i prirodnog okoliša . Ruralni prostor je doživljavao povijesnu promjenu, u predindustrijskom vremenu sporiju, a s industrijalizacijom vrlo ubrzanu. Ona se pokazivala kroz miješanje dvije vrste obilježja identiteta – prirodnih i kulturnih. Prevlašću kulturnih obilježja, koja su prije svega određena tehnologijom, brzim ritmom života i diskontinuitetom, nad prirodnim obilježjima sporosti i kontinuiteta, ruralni se prostor sve manje potvrđuje kao prirodni prostor. Ruralni je prostor prestao biti isključivi prostor prirodnog života, kao i prostor organiziranog seljačkog i agrarnog društva. Nestalo je života koji se potvrđivao kroz simbiozu s prirodom, kroz ravnotežu između stanovništva i resursa prirode. Kako su doživljene navedene promjene značenja ruralnog prostora, sela, seljaka i poljoprivrede autor je izložio u reultatima dva empirijska istraživanja (anketni upitnici). Neke od ključnih spoznaja su sljedeće: 1. Kada je o tradiciji riječ, među ispitanicima prevladava mišljenje da je tradicija primarno obilježju seoskih „nepokretnih“ sredina. Poljoprivreda je djelatnost koja se vezuje uz selo pa većina upravo u njoj vidi snagu tradicije seoskog života. 2. Zajedništvo i solidarnost su izgubili prioritet u životu sela kod samih seoskih ispitanika. Selo je postalo otvorena sredina, profesionalno heterogena, s mladom populacijom koja se obrazuje i koja donosi nove kriterije odnosa – interes prije svega. 3. Kada se u odnosu na prirodno okruženje analizira selo danas, čini se da je sama priroda pretvorena u industrijski poligon za proizvodnju hrane. No, kod većine ispitanika prevladava uvjerenje o sačuvanosti prirode unatoč znanja da su ključni resursi razvoja – plodna ravnica, vode, šume – ipak zagađeni. U svijesti žitelja Slavonije i Baranje usađena je vizija ovog kraja kao poljoprivrednog i ruralnog. U tom kontekstu je doživljen i prirodni okoliš kao pretpostavka poljoprivredi i seoskom načinu života. 4. Glede infrastrukturnih sadržaja izgubila se differentia specifica života sela i grada. Pokazalo se da se tradicionalno-seoski sadržaji (susjedstvo, tradicijski običaji, velike obitelji, i sl.) pomalo gube u svojoj predodređenosti za selo. Razvojni sadržaji su visoko prepoznati kao pripadajući i selu i gradu (elektricitet, telefon, plin, prometnice i sl.). Obrazovno-zdravstveni sadržaji, primjereno veličini, su također potrebni selu (osnovne škole, domovi zdravlja). Sve govori da se i tu gubi ono „seosko“ u selu. 5. Selo je doživjelo značajne demografske promjene pa bi u tom smislu novo obilježje „seoskog“ mogla biti slaba naseljenost i visoka životna dob seoskog stanovništva te predodređenost na egzodus. 6. Govor o budućnosti regije i sela polazi od stanja postojećih prirodnih bogatstava i tradicijom određenih djelatnosti, znanja i vještina, kako bi se iz svega vidjelo „bogatstvo“ ili „siromaštvo“ kraja. Ovome se često dodaju i vanjski faktori koji mogu ubrzati ili usporiti razvoj (politički i financijski centri moći). Stanje u regiji ispitanici vide više u pesimističnom nego optimističnom ozračju. To je posljedica njihovnog imovnog stanja i njime izazvanog nezadovoljstva. Neovisno o tome, seoski ispitanici i dalje budućnost regije vezuju uz poljoprivredu. 7. Uza sve i mentalitet ruralne regije se promijenio. Pluralizam zanimanja na selu, sve zastupljenije obrazovanje, mobilnost i naviknutost na urbanu infrastrukturu, sve su to naznake promjene mentaliteta. Posebice kada je riječ o ruralnoj „konstanti“ pripadanja, uočeni su elementi njenog slabljenja i relativiziranja. Ti su elementi nastajali obrazovanjem, usmjeravanjem prema profesiji i karijeri. Iako je i dalje značajno prisutna potreba za pripadanjem posebice obitelji, konfesiji i naciji, moguće je ukazati na smjer promjene mentaliteta ovoga podneblja: nestajanjem seljaka i tradicijske kulture seoskog života umanjuje se i značenje tradicije pripadanja po kojoj se prepoznavala lokalna posebnost ovoga kraja. Drugim je istraživanjem ukazano gdje su glavni razlozi slabe tehnološke opremljenosti i nedovoljne primjene suvremenih tehnoloških rješenja na OPG-ima Slavonije i Baranje. Ima ih više: nisko vrednovanje važnosti obrazovanja za poljoprivrednu proizvodnju ; potom slaba primjena novih tehnoloških rješenja ; siromaštvo seljaka ; oslanjanje na vlastito iskustvo i obiteljsku tradiciju ispred je stručnog savjetovanja ; oslanjanje na klimu i plodno tlo ; očekivanje državne potpore i slično. Informatička pismenost seljaka također je nedovoljna. Obrazovanje za novu tehnologiju proizvodnje kao i za nove poljoprivredne kulture, ipak je jedini put prema konkurentnosti hrvatske poljoprivrede i bogaćenja sela. Zaključno autor sintetizira analiziranu problematiku prikazujući selo s kraja 19. stoljeća kako bi bio što očevidniji odmak današnjeg sela. Pita se hoće li selo opstati uslijed diverzifikacije ruralnih aktivnosti koja može „industrijalizirati“ i „urbanizirati“ ono malo preostalog seoskog. Hoće li selo nestati uslijed intenziviranja marketizacije i komercijalizacije svih seoskih sadržaja, proizvodnih i kulturnih, materijalnih i duhovnih. Ukazujući na opasnost od isothymie, autor ipak vidi perspektivu sela u svemu onome što selo pruža, a čovjeku treba. To je potvrdila i slavonska stvarnost koja je od njenih žitelja prepoznata kao ruralna i poljoprivredna.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
010-0792389-1365 - Posttranzicijski identitet ruralnog prostora Slavonije i Baranje (Antun Šundalić, )

Ustanove
Ekonomski fakultet, Osijek

Profili:

Avatar Url Antun Šundalić (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Šundalić, Antun
Selo - iz autentičnosti u neprepoznatljivost, Prilog sociološkom istraživanju ruralnosti Slavonije i Baranje, Osijek: Sveučilište J.J. Strossmayer, Ekonomski fakultet, 2010 (monografija)
Šundalić, A. (2010) Selo - iz autentičnosti u neprepoznatljivost, Prilog sociološkom istraživanju ruralnosti Slavonije i Baranje. Osijek, Sveučilište J.J. Strossmayer, Ekonomski fakultet.
@book{book, author = {\v{S}undali\'{c}, A.}, year = {2010}, pages = {271}, keywords = {village, peasant, agricukture, transition, globalization, new identity, tradition, modernity, natural environment and tehnology}, isbn = {978-953-253-081-0}, title = {The Village – from Authenticity to Unrecognizability Towards a Sociological Study of Rurality of Slavonia and Baranja}, keyword = {village, peasant, agricukture, transition, globalization, new identity, tradition, modernity, natural environment and tehnology}, publisher = {Sveu\v{c}ili\v{s}te J.J. Strossmayer, Ekonomski fakultet}, publisherplace = {Osijek} }