hrvatski

Postanak i urbani razvoj Šibenika u srednjem vijeku

Vrijeme postanka i rasta Šibenika je, kao što je s pravom rečeno, vrijeme najdublje krize kulture gradskog življenja na jadranskom prostoru. Bez obzira na stanovite dvojbe u svezi s apsolutnom kronologijom, postanak šibenskog naselja je neprijeporno ishod djelovanja autentično srednjovjekovnog ili još bolje rečeno ranosrednjovjekovnog sklopa čimbenika, od promjena u organizaciji prostora u odnosu na razdoblje klasične antike do novog sustava političkih i prostornih odnosa koji se - na kasnoantičkoj podlozi - uspostavlja nakon doseljenja Hrvata i stvaranja ranosrednjovjekovne hrvatske države. U oblikovanju šibenskog naselja u njegovim ranim stoljećima nisu, kao u drugim dalmatinskim gradovima, neposrednije nazočne tradicije (kasno)antičkog razdoblja. Potencijal mjesta na kojem je nastao Šibenik mogao je doći do punog izražaja upravo u okvirima spomenutih (rano)srednjovjekovnih realiteta. O snazi poticaja najbolje govore dvije činjenice. Šibenik je, ponajprije, jedini od ranosrednjovjekovnih hrvatskih centara koji je sve do danas zadržao rang prvorazrednog središta. Sama je po sebi dovoljno rječita i kratkoća vremena - tek nešto više od dva stoljeća - potrebnog da Šibenik od svog ulaska u povijest postane u svakom smislu ravnopravan drugim dalmatinskim gradskim središtima. Na planu oblikovanja urbane cjeline Šibenik se od njih jasno razlikuje stanovitim posebnostima; ponajprije iznimno nepogodnim obilježjima prirodnog reljefa na prostoru na kojem nastaje grad - strmih priobalnih litica - koja su na neki način i uvjetovala i policentričan karakter naselja, očit kako u pokazateljima o izgradnji, tako i o različitom pravnom statusu pojedinih dijelova aglomeracije pretkomunalnog doba. Njihovi su prostori ujedinjeni tek potkraj XIII. ili početkom XIV. stoljeća zajedničkim, komunalnim obrambenim zidom u novu cjelinu. Promjene do kojih je došlo ustrojavanjem komune nisu, dakako, neposredno djelovale na postojeće građevine i s njima povezan sustav prostornih odnosa; građevine koje pripadaju najstarijim "trajnim" slojevima iz-gradnje za-držale su se još stoljećima nakon iščeznuća političkog i pros-tornog konteksta u kojem su nastale, a to još u većoj mjeri vrijedi i za samu urbanističku strukturu povijesne jezgre. Glavninu monumentalne izgradnje u povijesnoj jezgri Šibenika moguće je datirati između XIV. i XVI. stoljeća; od pojedinačnih romaničkih spomenika, preko cjelovitog preoblikovanja lica grada u vremenu gotike XV. stoljeća, do sadržajnog i semantičkog zaokruživanja urbane cjeline tijekom XVI. stoljeća. Za razliku Nina ili Biograda, još zarana svedenih na centre lokalnog ranga ili Dubrovnika, razorenog potresom 1667. godine, Šibenik je jedini od gradova na hrvatskoj obali Jadrana koji je integralnije sačuvao svoj srednjovjekovni urbanistički sloj. Nekoliko je tome glavnih razloga. Prije svega valja istaknuti da se nakon razaranja - poglavito populacijske supstance grada - u ratovima i kugi sredinom XVII. stoljeća urbani život u povijesnoj jezgri Šibenika nije više nikad obnovio u intenzitetu kakav je imao u XV. ili XVI. stoljeću. Unutar okvira svojih srednjovjekovnih bedema grad je živio sve do druge polovice XIX. stoljeća, kada paleoindustrijska paradigma rasta zamjenjuje tradicijski predindustrijski model gospodarstva. Porušivši svoje zidine Šibenik, nakon gotovo 600 godina, potkraj XIX. stoljeća doživljava svoju drugu veliku urbanističku transformaciju. Njezin je najočitiji pokazatelj pomicanje gradskog središta, u funkciji novouspostavljenog sustava komunikacija. Ključnu ulogu u tim procesima odigrala su nedvojbeno ista ona prirodna obilježja, poglavito geostrategijski položaj i reljefna svojstva mikrolokacije zbog kojih - i usprkos kojima - srednjovjekovni Šibenik nastaje upravo na tom mjestu.

Hrvatska; Šibenik; Srednji vijek; urbanizam

nije evidentirano