hrvatski

(Ne)prihvaćanje pripadnika različitih skupina u dječjoj dobi

Cilj istraživanja je konstruirati i provjeriti dva tipa skala socijalne distance za djecu te ispitati dječju sklonost (ne)prihvaćanju pripadnika različitih skupina. Problemi se odnose na utvrđivanje faktorske strukture korištenih skala te utvrđivanje sklonosti (ne)prihvaćanju vršnjaka koji se kreću u invalidskim kolicima te slijepih, pretilih i vršnjaka romske nacionalnosti. Ostali problemi su ispitati spolne razlike u sklonosti socijalnoj distanci prema vršnjacima s navedenim obilježjima te utvrditi povezanosti među socijalnim distancama prema različitim skupinama te iskazanima na različitim mjerama. Sudionici su učenici petih razreda (N=311) nekoliko zagrebačkih osnovnih škola. Konstruirane su i provjerene dvije skale socijalne distance. Prva skala konstruirana je na temelju “klasičnih“ skala socijalne distance te se sastoji od 7 stupnjeva od kojih na najveću distancu ukazuje neprihvaćanje da dijete s određenim obilježjem živi u istome gradu, dok na najmanju ukazuje neprihvaćanje da mu to dijete bude najbolji prijatelj. Druga skala odnosi se na (ne)prihvaćanje pripadnika navedenih skupina tijekom različitih aktivnosti kojima se djeca sa svojim vršnjacima bave u slobodno vrijeme. Potonja skala sastoji se od 11 stupnjeva, pri čemu na najveću distancu ukazuje neprihvaćanje polaženja iste slobodne aktivnosti, dok na najmanju ukazuje neprihvaćanje pričanja s tim djetetom o stvarima koje dijete ne djeli ni sa kime drugime. Rezultati FA pokazuju da korištene mjere najčešće uključuju dva faktora, od kojih jedan primarno uključuje stupnjeve koji ukazuju na veću distancu, a drugi one koji ukazuju na manju distancu, no i u slučaju zadanog ekstrahiranja jednog faktora dobiva se smislena struktura. Utvrđeno je da na oba tipa mjera djeca iskazuju najveću distancu prema Romima, dok značajno manju, no ipak zabrinjavajuću distancu iskazuju prema vršnjacima s različitim tipovima invaliditeta i pretilim vršnjacima. Primjerice, 54% djece ne bi prihvatilo Roma kao najboljeg prijatelja, dok ih približno 30% u tom svojstvu ne bi prihvatilo dijete iz ostalih triju skupina. Dječaci iskazuju veću socijalnu distancu prema pripadnicima svih skupina nego djevojčice na oba tipa mjera. Visoka te relativno najviša korelacija dobivena je među distancama prema djeci s različitim tipovima invaliditeta, dok je najniža, no ipak umjerena korelacija dobivena među distancama prema djeci s invaliditetom i prema romskoj djeci. Pronađene su i visoke povezanosti među distancama prema istim skupinama na različitim mjerama. Osim podataka o metrijskim karakteristikama i upotrebljivosti predloženih mjera socijalne distance u dječjoj dobi, nalazi ukazuju na neke od načina na koje su djeca s određenim obilježjima češće diskriminirana te upućuju na potrebu da se s djecom radi na većem prihvaćanju „različitih“ vršnjaka.

predrasude; dječje predrasude; socijalna distanca; osobe s invaliditetom; pretile osobe; Romi

nije evidentirano