hrvatski

Životinja i Vidra. O životinjskome svijetu u djelu Marina Držića Vidre

U knjizi Životinja i Vidra središnja je tema istraživanje životinjskoga svijeta u djelu hrvatskog renesansnog pisca Marina Držića Vidre (Dubrovnik, 1508? – Venecija, 2. V 1567.). U dvanaest što u cijelosti što tek fragmentarno sačuvanih Držićevih djela provedeno je usmjereno čitanje u odnosu na zastupljenost životinjskoga svijeta u njima. Rezultati istraživanja predočeni su u zasebnim tablicama s interpretacijama, ali i u skupnom ispisu životinja u odnosu na tri skupine piščevih djela. Naime, Milan Rešetar, vrsni poznavatelj Držićeva književnog stvaralaštva, podijelio je piščeva djela u tri skupine, i to na temelju kriterija prisutnost/neprisutnost narodnih/književnih jezičnih elemenata u djelu. Tako prvu skupinu čine čisto ozbiljna djela s najknjiževnijim jezikom (Pjesni ljuvene, Hekuba), drugu skupinu čine dijelom ozbiljne a dijelom šaljive pastorale u stihovima u kojima se izmjenjuju elementi književnog i narodnog jezika (Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Džuho Kerpeta, Grižula), dok trećoj skupini pripadaju čisto šaljive drame s najnarodnijim jezikom (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče, Arkulin, Pjerin). Kako se Rešetar u analizi književnoga, odnosno narodnoga jezika u Držićevu djelu usmjerio samo na gramatičke osobine piščeva jezika i samo djelomice na rječnik, to je u ovoj knjizi kao glavni zadatak postavljeno – istražiti faunističko nazivlje (dakle dio rječnika), njegove funkcije i značenja, kako u odnosu na žanr tako i u odnosu na profilaciju likova, i konačno, provjeriti potvrđuje li i ovaj selektivni kriterij u odnosu na rječnik Rešetarovo razvrstavanje Držićevih djela u tri gore spomenute temeljne skupine. Statistički su podatci pokazali da je životinjski svijet najzastupljeniji u piščevim komedijama, što je razvidno i iz konkretnih brojčanih potvrda: u ''čisto ozbiljnim djelima'' pojavljuje se 17 različitih faunističkih leksema s najčešće jednom potvrdom u tekstu ; u ''dijelom ozbiljnim a dijelom šaljivim pastoralama'' pojavljuje se 67 naziva za životinje, a u ''čisto šaljivim dramama'' životinjski svijet potvrđuje oko stotinu naziva (92 različita zooleksema), čija su značenja i funkcije različite. U prvoj skupini Držićevih djela životinja se ne pojavljuje kao samostalna tema ; uz nju se vezuju različita simboličko-alegorijska značenja, odnosno, u drugom djelu iz ove skupine, u Hekubi, životinjski je svijet uključen u izgradnju temeljne suprotnosti Hekuba - Polinesto, odnosno tragičnosti s kojom se suosjeća (Hekuba) i tragičnosti koja se odobrava kao zadovoljenje pravde (Polinesto). U ''čisto ozbiljnim djelima'' odabir zooleksema je ozbiljan i odmjeren, kako u odnosu na žanr i temu, tako i u odnosu prema likovima. U drugoj se skupini djela kao najfrekventniji zooleksem javlja satir, zatim slijedi zvijer/zvir, stado i vuk. U preddržićevskom vremenu najčešće se pojavljuje stado, zatim slijedi zvir/zvier, vuk i pas, a u podržićevskom vremenu na prvom je mjestu zvir/zvijer, zatim slijedi vuk, satir i stado. Navedeni su pojavni oblici životinjskoga svijeta, dakle, vrlo slični (zvijer, stado, vuk), ali uz jednu veliku razliku – samo se u Držićevim pastirskim igrama kao prvopozicionirana životinja pojavljuje jedna fantastična (satir), koja sobom nosi i ostale vrlo bitne značajke. Naime, životinjski je svijet u našim renesansnim pastoralno-idiličnim igrama najčešće u funkciji antitetičnosti pastoralnoga i realno-rustikalnoga svijeta (jer nasuprot jednoličnosti prvoga stoji raznolikost drugoga svijeta), ali i u funkciji antitetičnosti zbilje i fikcije i njihove problematizacije, jer između njih granice nisu čvrsto postavljene. Prva je mogućnost svojstvena pastirskoj igri pred- i podržićevskog vremena, dok je ona druga prisutna upravo u Držićevim pastirskim igrama, u kojima i spomenuti nestvarni satir, ali i neke druge životinje, pored realnih i vilinskih likova, pridonosi problematiziranju fikcije i zbilje. U trećoj se skupini djela kao najčešći zooleksem pojavljuje bjestija, zatim slijedi pas, osle i kapun odnosno kozle. U ovim se komedijama životinja najčešće pojavljuje tako da dolazi do aktualizacije nekog periferijskog značenja iz njezinog semantičkog polja, kojim se zornije prikazuju odnosi među likovima odnosno stanje u društvu, te gurmanske navade određenih prostora i ljudi. Prenesenim se značenjem vrlo često aktualizira ono hedonističko i aksiološko, kojim se vrednuju likovi i njihov svijet. Pri tome je potvrđen i, doduše ne tako često, postupak antropomorfizacije (životinjama se pripisuju ljudske osobine) i to u odnosu na sposobnost govora. Provedeno je istraživanje pokazalo da doslovni životinjski svijet u hrvatskoj renesansnoj pastoralno-idiličnoj drami, pa tako i u Držićevoj, odnosno u komediji pridonosi njihovoj vrsnoj profilaciji - u odnosu na prvu skupinu tekstova realističnost se životinje unutar nje same gubi u dodiru s pastoralnim prostorom i njegovim likovima, a u odnosu na drugu skupinu tekstova životinja se rijetko pojavljuje u svojoj živoj fizičkoj realnosti, jer je češće njezino preneseno značenje. Znao je Držić da govoriti o ljudima/društvu/vlasti nahvao nije bez opasnosti za vlastitu egzistenciju. Stoga on traga za različitim načinima pisanja, koji ga neće ugroziti i koji mu neće ograničavati pjesnički govor o istini. Kao jedan se način pojavljuje posezanje za književnim predlošcima priznatih autoriteta (Plaut, Lodovico Dolce, Boccaccio) u koje dubrovački pisac upisuje svoje vrijeme i svoj prostor ; kao drugi se način pojavljuje problematiziranje zbilje i fikcije (posebice u pastirskim igrama), a kao treći se način pojavljuje i funkcionalna uklopljenost životinjskoga svijeta u djela, koja odražavaju njegov svjetonazor, njegovo viđenje dubrovačkog društva i vlasti nakaza.

Marin Držić Vidra; renesansa; lirika; pastorala; komedija; životinja

nije evidentirano