Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 475574

Linija hrvatske dramske intertekstualnosti: Tomislav Zajec ili traganje u tekstovima


Sanja Nikčević
Linija hrvatske dramske intertekstualnosti: Tomislav Zajec ili traganje u tekstovima // Krležini dani u Osijeku 2008 / Branko Hećimović (ur.).
Zagreb/Osijek: HAZU/HNK Osijek, 2009. str. 191-203 (predavanje, domaća recenzija, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni)


Naslov
Linija hrvatske dramske intertekstualnosti: Tomislav Zajec ili traganje u tekstovima
(Intertextuality in Croatian Drama: Tomislav Zajec)

Autori
Sanja Nikčević

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Krležini dani u Osijeku 2008 / Branko Hećimović - Zagreb/Osijek : HAZU/HNK Osijek, 2009, 191-203

ISBN
978-953-154-906-6

Skup
Krležini dani u Osijeku 2008

Mjesto i datum
Osijek, Hrvatska, 8.- 10. 12. 2008

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Intertekstualnost; postmoderna; hrvatska drama; Zajec
(Itertextuality; postmodern; Croatian drana; Zajec)

Sažetak
Članak analizira dramski opus Tomislava Zajeca u svijetlu modernih postmodernih teorija intetektualnosti (odnosno posuđivanja drugim tekstovima) kao glavne odlike Zajčevog dramskog pisma. Od samih naslova koji referiraju na druge kulture, umjetnosti ili djela (John Smith, princeza od Walesa, Novi Nosferatu, Dorothy Gale ili Lajka), . Što je zadano stanje postmoderne koja je ukinuvši priču/cjelovitu recepciju svijeta fascinaciju pronašla u virtualnoj stvanrosti koja se temelji na medijskim/umjetničkim temeljima/slikama koji postaju simulakrumi (fiktivno stvorene nove realnosti) s kojima se u djelima Zajec poigrava. Zajec tu opću činjenicu postmodernog stvaralaštva znalački upotrebljava stvarajući u svojim dramama postupkom fitofaktalnosti (miješanju fikcije i zbilje) „nerealan“ prostor, metaprostor u nekoj u nekoj virtualnoj fiktivnoj stvarnosti (istovremeno i nestvarnoj i satkanoj od fikcije) ali sa kopčama za našu stvarnost, kopčama kroz koje mi možemo komunicirati s njima. Kada uzima predloške koje prepoznajemo, Zajec uvodi distancu, odmak, ironiju, crni humor (kako od originalnog lika, tako i od žanra - pa je tako priča o sestrama koje ubijaju profesore mjuzikl - nešto što automatski priziva lakoću žanra). Te mu kopče ujedno nude mogućnost stvaranja prepoznatljivih karaktera a Zajec zadržava i priču. Tako subverzivno djeluje na samu postmodernu proceduru, izvrćući upravo njezine zakone. Također, svijet njegovih junaka je svijet nemogućnost komunikacije i nemogućnosti izražavanja i doživljavanja emocija, gdje slijedeći obrazac nove europske drame, nudi nasilje kao jedinu moguću komunikaciju između likova poništavajući granicu žrtve i krvnika. No, za razliku od nekih drugih autora suvremene hrvatske drame koji govore o toj imploziji emocija (Srnec Todorović, Sajko) Zajec ostavlja naznaku moguće komunikacije u – metaprostoru scene. Npr. nakon što komad Mlijeko završi, odigra se na „razotkrivenoj“ sceni posljednja scena u kojoj je moguć i dodir i ljubav pa tako Zajec pozitivno završava komad ostavljajući prostor nade.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti



POVEZANOST RADA


Ustanove
Filozofski fakultet, Osijek

Autor s matičnim brojem:
Sanja Nikčević, (213923)