hrvatski

"Muka po Mateju" u Hrvojevu misalu i Hvalovu zborniku: kulturološke, tekstološke, jezične i ortografske odrednice

Prijelaz iz 14. u 15. stoljeće na hrvatsko-bosanskom području poznat je kao doba „osobito zanimljivo i poučno“, pretrpano mnogim političkim događanjima, podmetanjima, obećanjima i pohlepom za vlašću kako opširno iščitavamo iz magistralnoga djela Ferde Šišića, tiskanoga prije 106 godina pod naslovom Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.). To je i doba Velikoga zapadnoga raskola (1378.-1417.) te smjene vladara anžuvinske i luksemburške dinastije na hrvatskom i bosanskom području. Širenje vladarske moći vojvode Hrvoja, oblikovanje njegove osobnosti i osebujnosti neophodno je, dakle, promatrati kroz ratove, sukobe, politička i diplomatska nadmetanja, ali i kroz neobičnu borbu za očuvanje duhovne i kulturne baštine – kroz knjigu, i to ne bilo kakvu već liturgijsku: primarnu knjigu kulture svakoga naroda. Književno-vjerski je izričaj u Hrvojevu vremenu dvostruk: bosanskokrstjanski i zapadnokršćanski, ćirilski i glagoljski. U tom je smislu i njegova vladavina obilježena izradom Hvalova zbornika – remekdjela bosanskih krstjana i Hrvojeva misala – vrhunskoga djela hrvatskoga glagolizma. U kulturološko-povijesnom osvrtu pokušat ćemo povući spojnicu između slavensko-glagoljaškoga djelovanja Karla IV. Luksemburškoga u praškoj prijestolnici i Hrvojeva hrvatsko-bosanskoga književnoga izričaja, kroz koji se razaznaje hercegovo poznavanje Karlovih obrazovnih i kulturnih posebnosti i prepoznaje pokušaj da ih i sam slijedi na čast svoga naroda, tj. krstjanske vjere koja se, pritisnuta katoličanstvom sa zapada i juga te pravoslavljem sa istoka, počela u Hrvojevo doba postupno gubiti. I kao što su u praškom Emausu nastajale glagoljske knjige, tako je i Hrvoje u splitskom kraju, poznatom od davnina po vjerskim sukobima i rasprama još od vremena Ćirila i Metodija, poticao izradu s v o j e knjige. Poput Karla IV. koji kroz slavenske knjige iskazuje svoju iskonsku pripadnost Slavenima, odnosno Hrvatima, suprotstavljajući se latinštini, Hrvoje štuje knjigu ističući njome postojanost „crkve bosanske“ na svom teritoriju. Zato i odabir Splita za prijestolnicu „Hrvojeva kraljevstva“ nije slučajan jer je upravo Dioklecijanov grad povezan sa živom tradicijom dalmatinskoga patarenstva, koje se od 12. stoljeća ukorijenilo na ovom kulturno i politički vrlo prometnom i nesigurnom području. Majstori obaju rukopisa tijesno su povezani s Dalmacijom, možda i po svom porijeklu ali sigurno po mjestu izrade rukopisa. Za Hvala se smatra da je na knjizi radio u „rezidenciji Hrvojevoj kod Omiša“, a za Butkov misal da je to crkva sv. Mihovila u Splitu. I kao što se minijature Hrvojeva misala ističu po nenadmašnoj ljepoti, a neke i po arhitektonskoj splitskoj prepoznatljivosti, postavlja se pitanje ne nosi li i Hvalov zbornik elemente splitske arhitekture i to na samom početku Zbornika koji počinje „Evanđeljem po Mateju“ (fol. 14r). Muka po Mateju se posebice mnogo čitala, znala se napamet pa su zato i jezični otkloni bili zamjetniji. U tom je smislu tekst Muke po Mateju posebno pogodan za usporedna tekstološka istraživanja kojima ćemo se pozabaviti u jezičnoj raščlambi Muke u Hvalovu i Butkovu tekstu.

Vojvoda Hrvoje; glagoljica; ćirilica; misal; Hvalov zbornik; Muka po Mateju

nije evidentirano