hrvatski

Arhitektura ikonostasa u opusu Hermana Bolléa

U trenutku kada se Herman Bollé doseljava u Zagreb (1879.) vrijeme intenzivne izgradnje monumentalnih pravoslavnih crkava u Hrvatskoj bilo je najvećim dijelom završeno. Manastirske crkve izgrađene od 16. do sredine 19. stoljeća zadovoljavale su svojom veličinom potrebe redovničkih zajednica, a novi se manastiri u drugoj polovini 19. i početkom 20. st. nisu osnivali. Većina gradskih pravoslavnih crkvi sagrađena je pak u razdoblju od Edikta o toleranciji Josipa II. 1781. (Rijeka, Karlovac) do 60-ih godina 19. st. (Zagreb, Ogulin, Otočac). U zadnjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća nove se crkve stoga grade gotovo isključivo na ruralnim područjima, ponajprije Gornjokarlovačke eparhije (Lika, Gorski Kotar, Banija, Kordun), te donekle Slavonske eparhije (sjeverna Hrvatska, od Zagreba do linije Donji Miholjac – Đakovo), gdje je još uvijek vrlo brojna, uglavnom skromna drvena sakralna zdanja trebalo zamijeniti prikladnijim i većim zidanicama. Uslijed ovih okolnosti Bollé nije imao priliku realizirati niti jednu veću pravoslavnu sakralnu novogradnju, pa su se njegovi radovi za ovu vjersku zajednicu uglavnom ograničili na restauracije, odnosno nadogradnje starijih građevina, te na projektiranje manjih seoskih parohijskih crkvi. Osim katkad sveobuhvatnijeg, katkad manje opsežnog mijenjanja prvobitne arhitektonske raščlambe pravoslavnih crkvi koje je restaurirao, pri tim je se zahvatima u pravilu ponajprije mijenjala unutrašnja oprema, a najveća se pozornost obraćala dakako na najvažniji dio opreme pravoslavne sakralne građevine – ikonostasa. Iako se pri analizi ikonostasa redovito usredotočuje na njegov slikarski dio ne treba zaboraviti da je on ujedno i arhitektonsko ostvarenje. Redovito ga stoga projektira arhitekt i isto tako redovito ikonostas nosi odlike stilske epohe kada je podizan. Bolléovi su ikonostasi izvanredan odraz tendencija u arhitekturi visokog i kasnog historicizma, i pokazatelj njegovog odnosa prema bizantskom stilu. Iako je ih projektirao desetak do sada su u literaturi bili jedva obrađeni, mada se radi o jednom od najzanimljivijih segmenata njegovoga opusa. Prvi ikonostas koji je Bollé imao priliku projektirati postavljen je pri temeljitoj obnovi zagrebačke pravoslavne parohijske crkve Preobraženja Gospodnjega 1883. – 1884. godine. Njegovo rješenje, oslonjeno, prema tvrdnjama prvog hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavoga i velikoga zagovornika Bolléa, na oblikovanje bizantskih relikvijara, nema paralela u dotadašnjim oblikovnim rješenjima ikonostasa u Hrvatskoj – arhitektonski mu je okvir izveden od kovanog željeza i stakla i potpuno je atektonskog karaktera – nema klasicističku raščlambu od stupova i entalblature, uobičajenu do tada u arhitekturi ikonostasa. Većina Bolléovih kasnijih ikonostasa ipak neće biti tako raskošna kao ovaj zagrebački i najčešće će biti izrađeni od jeftinijega materijala - drva. Drugi njegov ikonostas (izveden od drva) podignut je 1885. – 1886. u zagrebačkoj grkokatoličkoj crkvi Svetih Ćirila i Metoda. Stilski je potpuno drukčiji od prvoga njegovog ikonostasa – klasicistička raščlamba od polustupova i pilastara i drugih motiva čini osnovu raščlambe. Većina kasnijih Bolléovih ikonostasa bit će u većoj ili manjoj mjeri slična upravo ovome. Bollé će kasnije za grkokatoličku crkvu u Hrvatskoj projektirati još dva ikonostasa – nerealizirani za crkvu u Kaštu u Žumberku (1892.), te realizirani za grkokatoličku katedralu u Križevcima (1894. – 1896.). Križevački ikonostas jedini je riješen u neogotičkom stilu, budući da je cijela katedrala, kao prvotno gotička građevina, restaurirana u tom stilu. Političke prilike u Hrvatskoj 90-ih, kao i promjene na crkvenim stolicama pogodovale su većem angažiranju Bolléa na obnovi i izgradnji pravoslavnih crkava. Iso Kršnjavi od 1891. do 1896. nalazi se na čelu Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, te povjerava Bolléu cijeli niz projekata. Na čelo Pakračke eparhije dolazi pak 1890. Miron Nikolić, a 1892. na čelo Gornjokarlovačke eparhije Mihailo Grujić, koji su bili bliski onodobnom hrvatskom banu Khuenu – Hedervaryju koji je stoga podupro ulaganja u pravoslavne sakralne građevine njihovih dijeceza. Prvi značajniji Bolléov ikonostas iz 90-ih podignut je u pravoslavnoj kapeli Kukulj na groblju Mirogoj u Zagrebu. Izveden je od drva i vrlo je visok. Arhitektonska raščlamba mu je relativno jednostavna. Na području Gornjokarlovačke eparhije Bollé je, koliko se za sada moglo ustanoviti, realizirao tri ikonostasa: u crkvama u Vodoteču (1895. – 1896.) i Gospiću u Lici (1895.-1898.) te Rujevcu na Baniji (1895.). Samo je posljednji sačuvan, za vodotečki i rujevački ikonostas sačuvani su projekti. Pokazuju kako se Bollé sredinom 90-ih okrenuo tipu ikonostasa na kojima prevladava klasicistička raščlamba. Mjesto puno redova s malim ikonama na ikonostasu Bollé se u to vrijeme, nadalje, okreće ikonostasima s velikim ikonama i malim brojem redova. Na području Slavonske eparhije Bollé, nakon Zagreba, počinje raditi već krajem 80-ih kada projektira ikonostas seoske crkve u Jasenovcu (uništen u Drugom svjetskom ratu), a potom 1895. – 1896. podiže ikonostas saborne crkve u Pakracu. Visoki ikonostas u tri reda, većim dijelom pozlaćen (kao i ikonostas katedrale u Križevcima koji je izveden gotovo u isto vrijeme) bio je jedan od najreprezentativnijih Bolléovih radova. Uništen je u ratu 90-ih godina 20. st. Pakrački je ikonostas nakon dovršenja bio dosta kritiziran zbog svoje zatvorenosti – onemogućavao je prodor i svjetlosti i svećenikovog glasa iz svetišta u brod crkve. Radeći projekt za parohijsku crkvu u Bjelovaru 1897. – 1898. Bollé je stoga projektirao ikonostas s perforiranim ornamentiziranim drvenim okvirima ikona. Ikonostas će naposljetku biti izveden tek 1901. – 1902. Riječ je o najreprezentativnijem Bolléovom ikonostasu izvedenom u drvu. Najreprezentativniji Bolléov ikonostas uopće, uz onaj zagrebačke pravoslavne crkve, podignut je 1900. u crkvi manastira Grgetega na Fruškoj Gori (danas u Srbiji), temeljito restauriranoj 1897. – 1902., prema narudžbi tadašnjeg manastirskog arhimandrita Ilariona Ruvarca. Izveden je od bijelog istarskog i crvenog mramora te kovanog željeza, dok su carske i bočne dveri od kvalitetne hrastovine. Sličan ikonostas projektirao je i za sabornu crkvu u Novom Sadu (1898.), no on nije bio realiziran. U manastirskoj crkvi u Grgetegu Bollé je podigao u korskoj kapeli i drugi, manji ikonostas, izveden u drvu i oblikovno znatno jednostavniji. Sve Bolléove ikonostase izradili su majstori (stolari, klesari i bravari) zaposleni pri tadašnjoj Obrtnoj školi u Zagrebu čime se htjelo pomoći razvoju domaćega obrta. Bolléovi ikonostasi pokazuju sličnu kombinaciju elemenata klasicističke, romaničke, renesansne i bizantske arhitekture kao suvremeni srednjoeuropski primjeri ikonostasa publicirani u Allgemeine Bauzeitungu, glavnom srednjoeuropskom arhitektonskom časopisu.

Herman Bollé; Neobizant; Neogotika; Historicizam; ikonostas; Zagreb; Križevci; Pakrac; Grgeteg; Novi Sad; Bjelovar; Jasenovac; Kašt; Rujevac; Miron Nikolić; Mihailo Grujić; Ilarion Ruvarac; Julije Drohobecki

nije evidentirano