hrvatski

Normativni temelji međunarodne pravednosti

U prvom dijelu disertacije zastupa se teza da je međunarodna pravednost moguća i u svijetu u kojemu ne postoji središnja vlast koja bi imala ovlasti provoditi ta načela. Razmotrena su dva argumenta teorije političkog realizma kojima je cilj pokazati da je primjena moralnih načela i načela pravednosti ograničena isključivo na područje unutar države. Prvi realistički argument tvrdi da u međunarodnim odnosima, prema analogiji s Hobbesovim prirodnim stanjem na individualnoj razini, vlada anarhija u kojoj državama nije racionalno pridržavati se načela pravednosti budući da ne postoji jamstvo da će ih se i druge države pridržavati. Ova analogija nije održiva zbog razlika koje postoje između aktera na međunarodnoj i aktera na individualnoj razini. Stupanj nesigurnost međunarodnih odnosa manji je u odnosu na nesigurnost prirodnog stanja, što omogućava uspostavu suradnje među državama. Taj zaključak potkrepljuju i spoznaje s područja teorije igara, posebice model višekratne zatvorenikove dileme. U nastavku su odbačena dva opravdanja za drugi realistički argument koji polazi od teze da je nacionalni interes vrhovna vrijednost na kojoj države temelje svoje ponašanje na međunarodnoj razini. U središnjem dijelu disertacije razmotren je kontraktualistički pristup normativnom utemeljenju međunarodne pravednosti. Kombinirajući neke uvide iz Rawslova prava naroda sa Scanlonovim pristupom utemeljenju morala pokazano je da je sadržaj načela pravednosti određen skupom načela koje nijedan akter međunarodnih odnosa ne bi mogao razložno odbaciti kao temelj za informirani, neprisiljeni, opći sporazum. U idealnoj teoriji stranke sporazuma su predstavnici država kojima se u okviru neidealne teorije pridružuju i predstavnici ostalih aktera međunarodnih odnosa, a to su međuvladine i nevladine organizacije i multinacionalne korporacije. U oba slučaja stranke će se dogovoriti oko načela pravednosti koje se temelje na poštovanju osnovnih ljudskih prava. Posebna pozornost je posvećena ulozi demokratskih prava koja imaju dvostruku ulogu: unutar države ona predstavljaju jamac poštovanja ostalih prava dok na međunarodnoj razini jamče stabilnost međunarodnog poretka koja je utemeljenoj na ideji demokratskog mira. U završnom dijelu disertacije na primjeru međunarodne distributivne pravednosti izloženi su argumenti kojima je cilj pokazati da obveze koje proizlaze iz načela međunarodne pravednosti nisu nužno iste one obveze koje proizlaze iz načela pravednosti za domaće društvo. Za razliku od autora koji zastupaju tezu da se egalitarna načela distributivne pravednosti kakva vrijede za domaće društvo primjenjuju i na globalnoj razini, ovdje se brani Rawlsova teza da bi se akteri međunarodnih odnosa sporazumjeli oko manje zahtjevnog načela koje utjelovljuje dužnost pomoći. Cilj ovog načela je uspostava pravednog društvenog i političkog poretka unutar svakog društva koje čini međunarodnu zajednicu.

pravednost; normativnost; suverenost; kontraktualizam; ljudska prava; distributivna pravednost

nije evidentirano