hrvatski

Kohabitacija i vanjska politika

Autorica piše o iskustvima europskih zemalja, odnosno o kohabitaciji u vanjskoj politici kao korisnom iskustvu jedne zemlje - na primjeru Francuske. Naime, dugotrajna petogodišnja kohabitacija tražila je stvaranje minimalnog konsenzusa između rivala. Svakodnevne odluke morale su se na zajedničkim područjima, u vanjskoj politici i obrani, donositi sporazumno. Državnom je poglavaru za pregovaranje i zaključivanje međunarodnih ugovora (čl. 52. Ustava iz 1958.), postavljanje i opoziv veleposlanika i posebnih izaslanika u stranim državama (čl. 14.), imenovanje civilnih i vojnih državnih dužnosnika (čl. 13.), vrhovno zapovjedništvo oružanim snagama i predsjedavanja vijećima narodne obrane (čl. 15.) nužan supotpis predsjednika Vlade. Državna politika tu treba biti jednoglasna. U inozemstvu se Francuska morala oglašavati jedinstvenim glasom. Tko bi prekršio to diplomatsko i patriotsko pravilo, bio bi izložen kritici protivnika i javnog mnijenja. No, niti jedan od dva glavna čelnika izvršne vlasti ne može se svakodnevno upuštati u tu igru, a da se ne diskreditira. Incidenti u francuskoj diplomaciji podsjetnik su da predsjednik Republike i predsjednik Vlade ostaju i dalje rivali u nestrpljivom iščekivanju kraja kohabitacije koja ih obojicu sputava. Mnogobrojni su predmeti sporenja. Stoga autorica u članku piše, odnosno iznosi svoje mišljenje o iskustvima jedne europske zemlje u kojoj je ta kohabitacija nalagala da se sporna pitanja ostave po strani ili da se rješavaju u diskreciji, a očito je da je svaka strana nastojala na očigledan način postavljati prepreke drugoj strani.

Francuska; kohabitacija; vanjska politika

nije evidentirano