hrvatski

Pedagogijska znanost: između teorije i pedagoške prakse

Pedagogijska znanost danas, prolazi svojevrsnu katarzu: između glorificiranja i negiranja, krize i ekspanzije, proturječju između teorije i pedagoške prakse. Iako je u suvremenom svijetu na djelu nekoliko razvoja koji se, zbog svoje sveprisutnosti, mogu držati zajedničkim pravcima u znanosti o odgoju, polaznica novih pristupa i konceptualnih modela je: važnost promjena i prilagodbi, uz zadržavanje temeljnih teorijskih odrednica. Isticanje potrebe za promjenama tradicionalne pedagogije proizlazi i iz stvaranja nove paradigme: prema gledanju na život i svijet iz više pravaca i filozofskih pogleda, gdje se mijenja i pedagoški način mišljenja kao i ustroj škole od (pre)naglašenog spoznajnog (kognitivnog), prema socijalnim odnosima, demokratskoj participaciji i suradničkom učenju. Neposredne implikacije novih pristupa u pedagogiji očituju se i na provedbenoj razini: studiju pedagogije i implementaciji u pedagoškoj (školskoj) praksi, koncepciji cjeloživotnog učenja i trajnog profesionalnog razvoja pedagoga. Na taj način kontinuirano praćenje (i poticanje) razvoja pedagogijske znanosti postaje temeljna pretpostavka unapređenja kvalitete i efikasnosti obrazovanja i potrebni iskorak prema društvu znanja. Dometi suvremene pedagogije neće biti ograničeni jedino ako će produkt biti znanja koja će trebati svima, uvažavajući realnost, ali i neiskorištene potencijale. Posebno je to razvidno u segmentu opće i sistematske pedagogije, kojima je razvoj usporen u odnosu na lepezu subpedagogijskih disciplina, koje su često zasnovane na površnim vezama s matičnom znanosti i sve više nose predznak stručne i/ili popularne pedagogije.

pedagogijska znanost; pedagoška praksa; studij pedagogije; popularna pedagogija

nije evidentirano