hrvatski

Dizajniranje lijekova: načini optimiranja strukture

Glavni cilj u dizajniranju lijekova je napraviti takav lijek koji će se apsorbirati u krvotok, učinkovito stići do mete u organizmu, biti dovoljno stabilan da preživi dovoljno dugo, te se eliminirati iz organizma u prihvatljivom vremenu. Međutim, lijek s najboljim svojstvima vezanja i najsnažnijim interakcijama s metom ne mora nužno biti najbolji lijek u praksi. Da bi lijek došao do svog cilja u organizmu, mora savladati mnoge prepreke. Zato su razvijene brojne strategije u dizajniranju lijekova koje pomažu u savladavanju tih prepreka. Jedan od načina za postizanje produljenog djelovanja lijekova koji se prebrzo izlučuju iz organizma je modifikacija njegove strukture koja vodi povećanoj otpornosti na kemijsku i enzimsku razgradnju. To se može postići steričkom zaštitom onih skupina koje su osjetljivije na kemijsku i enzimsku razgradnju (esteri, amidi manje), elektronskom stabilizacijom osjetljivih skupina bioizosterom, kombinacijom te dve metode (stereoelektronska modifikacija), blokiranjem metabolizma lijeka uvođenjem skupina koje će štititi to mjesto od učinka enzima, ukljanjanjem ili zamjenom skupina osjetljivih na metabolizam, njihovim pomicanjem unutar molekule i promjenom metabolički nestabilnih prstenova. Međutim, lijek otporan na metaboličke promjene može se predugo zadržavati u organizmu i uzrokovati različite nuspojave i /ili toksičnost. U tom slučaju u molekulu ljekovite tvari uvode se skupine osjetljive na reakcije biotransformacije ili skupine podložne kemijskoj razgradnji pri fiziološkim uvjetima.

dizajniranje lijekova; meta

nije evidentirano