hrvatski

Od križa do uskrsnuća. Temeljna poruka Prve poslanice Korinćanima

U prvom tekstu ponuđena je Pavlova teologija križa kao nit vodilja njegovih razmišljanja. Ona predstavlja odgovor na stran- čarenja i frakcije u korintskoj zajednici, u čijem temelju stoji te- žnja za čisto ljudskom mudrošću koja obezvrjeđuje soteriološku vrijednost križa Kristova. Riječ - navještaj križa izvor je i provjera Crkve, jer je u križu očitovana Božja spasenjska mudrost i snaga koja rađa zajednicu spašenih. Kao izvor nove, spašene kršćanske egzistencije, križ je razlog postojanja i djelovanja Crkve. U njemu i po njemu se već sada u Crkvi anticipira eshatološki sud i dioba na one »koji se spašavaju« i one »koji propadaju«. U križu je princip jedinstva i zajedništva Crkve, on je izvor njezine kenotičke naravi, koja određuje cjelokupno djelovanje Crkve kao služenje u ljubavi u iščekivanju defi nitivnog Božjeg spasenjskog zahvata. U tom smislu »riječ križa« je Evanđelje koje dokida sve spasenjske privilegije i oslanjanje isključivo na vlastite sile. U drugom tekstu istražen je Pavlov govor o teologiji tjelesnosti kroz tematiku braka i obitelji koja zauzima značajan sadržajni dio ove Poslanice. Zahvativši šire novozavjetni govor o toj tematici, istaknuli smo Pavlovo viđenje tih stvarnosti u rješavanju korint- skih poteškoća. I ženidba i brak i djevičanstvo kao jednakovrijedni statusi kršćanskoga življenja spadaju bitno u čovjekov odaziv na Božji poziv. Pripadaju svjetovnim stvarnostima i pretposljednjim vrednotama, izraz su uzajamnog darivanja muškarca i žene i sa- krament Kristova odnosa prema Crkvi. Razvod braka nije dopu-šten, preljub je nastranost koja razara Božji plan, a incest je grijeh kakvoga nema ni među poganima. Obitelj utemeljena na braku slika je i model odnosa u Crkvi, njezine vrijednosti su i vrijednosti Crkve i obrnuto. U trećem je tekstu istražen Pavlov govor o kršćanskoj savjesti. Osnovna poteškoća s kojom se Pavao sučeljava tim govorom jest odnos spoznaje i savjesti. Jasno je da je savjest određena spozna- jom, ali Pavlu je isto tako jasno da je spoznaja, kao i vjera, odre- đena navještajem. Spoznajna različitost i pluralizam određuje i pluralističku prosudbu savjesti. Pavao je tipizira u dva ekstrema: jaku i slabu prosudbu, odnosno savjest. I jedna i druga prosudba ima svoje mjesto u crkvenom zajedništvu, pod uvjetom da i jedna i druga u konkretnom djelovanju i određivanju slobode budu vođe- ne ljubavlju prema drugome. Ljubav koja se konkretno očituje kao uzajamnost i obazrivost temeljni je zakon i norma savjesnosti. Sa- vjest je značajna odrednica čovjekove eshatološke stvarnosti, a ipak ne i konačna. Konačna odrednica je Božja prosudba koja svaku su- bjektivnost stavlja u okvire zajedništva kao objektivnosti. A tamo gdje je primarno zajedništvo koje ne dokida osobu i njezinu indi- vidualnost, ispravno je ponašanje određeno ponajprije ljubavlju. U četvrtom tekstu bavimo se Pavlovim rješavanjem jedne zna- čajne poteškoće u korintskoj crkvenoj zajednici. Riječ je o har- moničnosti crkvenog zajedništva, izazvana superiornim i infe- riornim ponašanjem pojedinih članova u zajednici, po kriteriju (ne)obdarenosti posebnim darovima Duha. Korinćani maksimalno vrednuju spektakularna karizmatska iskustva, posebice dar govora u jezicima i dar proroštva, a Pavao, ne obezvrijeđujući nego isprav- ljajući njihovo vrednovanje, širi perspektivu njihova promatranja i ukazuje na pravilnu upotrebu darova Duha. Argumentira postu- pno i komplementarno prije nego se izravno suoči sa samim pro- blemom. Kao kriterij ljestvice duhovnih darova Pavao apostolskim autoritetom određuje izgradnju crkvene zajednice. U petom tekstu istražujemo Pavlov govor o uskrsnuću od mr- tvih u 1 Kor 15. Ovaj je govor uzrokovan nekim pogrešnim shva- ćanjima uskrsnuća od mrtvih u korintskoj zajednici. Neke osobe, uronjene u entuzijastički spiritualizam i sakramentalizam, smatra- ju da nema budućega uskrsnuća od mrtvih, jer insistiraju na sadaš- njem i potpunom ostvarenju spasenja i na ekstremnom shvaćanju ostvarene eshatologije. Pavao temelji i argumentira svoj govor o uskrsnuću kristološkom kerigmom. Naviješta povezanost onoga što se treba očekivati u budućnosti s onim što je Bog već ostvario u Kristovu uskrsnuću. Govor i navještaj o Kristovu uskrsnuću i uskrsnuću od mrtvih samo je teološko tumačenje vjeroispovijesne formule koju je Pavao primio iz Predaje. Ova vjeroispovijest ima dugi povijesni razvoj prije nego je dobila svoju konačnu formula- ciju. Sastavljena je od različitih pojedinačnih vjeroispovijesti koje dobivaju novu formulaciju i smisao u novom književnom kontek- stu. Zajednički nazivnik svih modifi kacija vjeroispovijesti jest so- teriološka vrijednost Kristova pashalnog misterija. Predaja je bitni dio naviještanja Evanđelja, ali Evanđelje je uvijek nešto više: ono je Apostolov navještaj. U zadnjem, šestom tekstu, polazeći od Pavlova govora u 1 Kor 15, pokazujemo kako je Evanđelje, utemeljeno na predaji, uvijek nova aktualizacija, dakle sadašnji navještaj Krista usmjeren vjeri slušatelja. Činjenica uskrsnuća je neodvojiva od svjedočanstva o njoj. U tom smislu Isusovo uskrsnuće ima soteriološku vrijednost za čovječanstvo i sav kozmos. Ono je vrhunac Božje aktivnosti u povijesti, što otvara novo razdoblje, kvalitativno novi način Božjih odnosa s čovječanstvom, ali i ljudskih odnosa s Bogom.

uskrsnuće ; križ ; Korinćanima

nije evidentirano