hrvatski

Budućnost bacanja kugle: rotaciona ili linearna tehnika

Kugla se počinje bacati u 14. stoljeću, kada su engleski vojnici počeli bacati topovsko zrno radi zabave. Topovsko zrno je imalo težinu 16 funti (7.257 kg), težinu današnje kugle. U prvoj fazi razvoja, kugla se je bacala iz zaleta koji je tek 1870. godine bio ograničen na 7 koraka (bacalo se iz kvadrata veličine 7x7). Poslije kada je došlo do zabrane bacanja sa zaletom kugla se je počela bacati «s mjesta», i to na prvim Olimpijskim igrama u Ateni 1896. iz kvadrata 2x2 metra, na drugim Olimpijskim igrama 1900. u Parizu iz kvadrata 213.5 cm, a na trećim Olimpijskim igrama 1906, iz kruga promjera 213.5 cm. Ovaj način priznala je i Međunarodna atletska federacija (IAAF). Kao atletska disciplina bacanje kugle prisutno je na svim održanim Olimpijskim igrama. Amerikanac Garet je pobjedio na prvim Olimpijskim igrama bacivši 11.22. Svjetski rekord se vodi od 1909. i od tada do danas je ova granica ljudskih mogućnosti pomaknuta 50 puta. Posljednji pedeseti puta pomaknuo ju je na 23.12 Randy Barnes. To je bilo 1990 godine u Los Angelesu. Razvoj tehnike bacanja kugle može biti vrednovan s obzirom na mogućnosti koje je tehnika pružala bacaču da iskoristi svoje potencijale. U prvoj se je fazi razvoja tehnike kugla potiskivala uglavnom opružanjem ruke, u drugoj je ovom potisku prethodilo bočno kretanje duž kruga, u trećoj «klizanje» s leđima okrenutim smjeru bacanja, a u četvrtoj okret. Svaka je naprednija faza razvoja utjecala na povećanje rotacijskih momenata tijela uslijed korištenja sve jačih mišićnih skupina koje su na kuglu djelovale na sve duljem putu. Analiza najboljih ostvarenih rezultata svih vremena pokazuje da je podjednako najboljih rezultata ostvareno linearnom i rotacionom tehnikom bacanja. No, u posljednje je vrijeme (posljednjih 4-5 godina) uočljiva dominacija bacača koji bacaju rotacionom tehnikom, pa zaključne statistike nekoliko posljednjih godina ukazuju da se i 90% od 20-25 najboljih hitaca u godini ostvari upravo ovom tehnikom. Čini se da rotaciona tehnika bacanja bacaču pruža bolje mogućnosti u korištenju vlastitih sposobnosti, pa bi se i budućnost u razvoju rezultata u bacanju kugle mogla temeljiti na njoj. U razvoju tehnike bacanja kugle imali su veliku ulogu i znanstvenici koji je bave ovim problemima. Linearna tehnika bacanja kugle se istražuje dulje od pola stoljeća. Od Doherty-ja koji je počeo istraživati 1950-ih, Fidelusa i Zienkowicza, Pearsona, Dysona i Tutevicha koji su nastavili 1960-ih, preko Grigalkae, Ariela, Delevana, Simonyia, Koltaia, Marholda, Schpenkea, Susankae, Lankae, Shalamanova i Zatsiorskog koji su nastavili 1970-ih i 1980-ih ova je tehnika bacanja vrlo dobro istražena. Rotaciona tehnika bacanja kugle se je počela istraživati kasnije, krajem 1970-ih pojavom A. Barishnikova, kada je s istraživačkim radom upravo na spomenutom bacaču počeo Kerssenbrock. S istraživačkim radom na ovoj tehnici nastavili su 1980-ih i 1990-ih Ihring, Bartonietz, Bosen i Stepanek. Donedavno pomanjkanje bacača koji su s ovom tehnikom postizali zapaženije rezultate jedan je od glavnih razloga ovakvom nerazmjeru u znanstvenom radu. Kasnija popularizacija ove tehnike uzrokom su i manjeg fonda znanja o zakonitostima koji vladaju u ovoj tehnici bacanja kugle. Linearna tehnika bacanja, koja se istražuje već gotovo pola stoljeća, prilično je dobro istražena. Nova bi se istraživanja trebala više pozabaviti zakonitostima funkcioniranja dinamičkog stereotipa rotacione tehnike bacanja kugle što bi moglo rezultirati potpunijim korištenjem motoričkih kapaciteta bacača. Osim što analiziraju sadašnje stanje tehnike, nova bi istraživanja trebala postaviti nova pitanja, osigurati nove odgovore, te tako ponuditi i nove pravce razvoja tehnike bacanja kugle.

bacanje kugle; rotaciona tehnika

nije evidentirano