hrvatski

Demokratski deficit Europske unije

U suvremenim uvjetima legitimitet nekog političkog sustava usko je vezan uz demokraciju kao oblik upravljanja. No, dok nacionalna država posjeduje brojne povijesno uvjetovane preduvjete koji joj omogućuju da aplicira demokraciju na svoj politički sustav, konkretizacija demokracije na nadnacionalnoj razini odvija se na “neoznačenom području”, te je kao takva suočena s velikim izazovima. Demokratski deficit jedan je od najvećih problema s kojima se u svojoj 50-godišnjoj povijesti susretala Europska unija (EU). Problem je naročito došao do izražaja nakon usvajanja Jedinstvenog europskog akta (1986) zato jer je tada ukinuta dotadašnja praksa prema kojoj su se odluke u ključnim područjima donosile jednoglasno, što je svakoj državi članici omogućavalo da prema potrebi samostalno blokira odlučivanje. U središtu rasprave o demokratskom deficitu EU-a nalazi se uvjerenje da je europski integracijski proces ugrozio demokraciju na razini država članica zato jer je na nacionalnoj razini, gdje demokratske procedure postoje, doveo do smanjenja opsega političkog odlučivanja, dok je istovremeno na nadnacionalnoj razini Unije, gdje demokratske procedure nisu dovoljno razvijene, rezultirao njegovim povećanjem. Polazna je točka svih analiza u ovom radu pretpostavka da demokracija kao oblik upravljanja nije neraskidivo povezana s formom nacionalne države, te da je stoga njezina inovativna konceptualizacija na nadnacionalnoj razini Unije poželjna i moguća. Analizirajući glavne elemente rasprave o demokratskom deficitu EU-a kao najprikladniji put za prevladavanje ovog problema identificirane su euro-realistične koncepcije koje smatraju da demokratski deficit postoji, te da ga se može smanjiti kroz manje ustavne promjene političkog sustava Europske unije. Unutar pak više euro-realističnih pristupa kao naročito prikladan izdvojen je onaj Simona Hixa prema kojem za prevladavanje deficita nisu potrebne čak niti manje ustavne promjene, već jedino spremnost na promjenu nekih ustaljenih proceduralnih pravila i praksi. Ovaj pristup izdvojen je zato jer ga odlikuje visok stupanj primjenjivosti što predstavlja vrlo važan element s obzirom da je za bilo kakve ustavne promjene na razini Unije potrebno izvršiti težak i ishodom neizvjestan zadatak izgradnje konsenzusa između 27 država članica. Simon Hix tvrdi da demokratski deficit ne postoji u proceduralnom smislu, zato jer Unija posjeduje predstavničke institucije te sustav kočnica i ravnoteža kojim se uravnotežuje vlast. Ipak, za autora deficit postoji u suštinskom smislu zato jer na razini Unije nije uspostavljeno natjecanje za političko vodstvo. U nastavku su rad institucija EU-a, funkcioniranje pojedinih modela demokracije na nadnacionalnoj razini Unije, te učinak inovativnih metoda upravljanja na njegov politički sustav, podvrgnuti analizi. Provedene analize pokazuju da se Uniju može označiti kao inovativan i kompleksan politički sustav koji u proceduralnom smislu ne pati od demokratskog deficita zato jer demokracija predstavlja osnovnu preokupaciju prilikom koncipiranja upravljačkih procedura u sklopu svih institucija, te na svim razinama. U proceduralnom smislu čak se može zaključiti da Unija sa svojom sklonošću ka inovativnim rješenjima predstavlja svojevrstan poligon za ispitivanje novih modaliteta demokratskog funkcioniranja koji se naknadno mogu primijeniti i u sklopu političkog sustava na nacionalnoj razini. U suštinskom smislu međutim analize pokazuju da, sukladno ideji Simona Hixa, Unija pati od demokratskog deficita, zato jer je za razliku od sustava nacionalne države politički sustav EU-a nedovoljno usredotočen na nuđenje alternativnih rješenja, što kod građana stvara pogrešan dojam da Unija nameće rješenja. U nadolazećem razdoblju ovakvo nezadovoljavajuće stanje može se prevladati uvođenjem političkog natjecanja (politizacijom) političkog sustava Unije kao što to zagovaraju euro-realisti.

demokracija; demokratski deficit; Europska unija; modeli demokracije; institucionalna analiza; metode upravljanja

nije evidentirano