hrvatski

Institucija srednjovjekovnog hospitala

Izlaganje je sažetak dosadašnjih rezultata tekućeg istraživanja srednjovjekovnih hospitala dalmatinskih gradova: Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i Dubrovnika, te Zagreba, od 13. do 16. stoljeća. Nakon prikupljanja i analize sekundarne literature iz područja povijesti medicine, arhitekture, društvene, urbanističke i crkvene povijesti, te povijesti umjetnosti i arheologije, prelazimo na rad na izvornoj arhivskoj građi. Glavnina istraživanja bit će koncentrirana na analizu: upravnih akata gradova-komuna; oporuka i darovnih ugovora; zapisa apostolskih vizitacija; građe arhiva pojedinih crkava; zemljopisnih mapa; i tako dalje, ovisno o množini i očuvanosti građe u pojedinim gradovima. O hospitalima su ponajviše pisali povjesničari medicine te opći povjesničari u kontekstu socijalne i zdravstvene skrbi u srednjem vijeku. Smještanje hospitala striktno u povijest medicine jest, kako su brojni autori primijetili, dobrim dijelom neopravdano jer je, u našim krajevima, medicinska skrb bila rijetko kad zastupljena u srednjovjekovnom hospitalu, posebice u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, kad se hospital odvojio od samostana i samostanskih redova. Veza s poviješću medicine nastala je prvenstveno jer se dio hospitala uistinu od 16. stoljeća naovamo razvio u bolnice, no i samim time što je ime 'hospital' asociralo na današnju bolnicu. Kao pogodan prijevod autori su predlagali i naziv 'ubožnica' što jest dijelom točno, no stavljalo je u prvi plan socijalnu ulogu hospitala i zanemarivalo druge – na primjer, ulogu svratišta. 'Ubožnica' osim toga može navesti na misao da je hospital bio dio organizirane mreže socijalne skrbi što u većini slučajeva nije bila istina. Današnja terminološka zbrka na neki način opetuje terminološku zbrku iz srednjeg vijeka, kad se xenodochium nazivao i onaj hospital koji uistinu nije služio kao svratište za putnike. Moguće je da će točniji odgovor na pitanje o funkciji pojedinog hospitala pružiti povijest urbanizma, koja će promatrati smještaj hospitala unutar gradske cjeline te odnos s okolnim prostorom. Već sama nemogućnost da instituciji srednjovjekovnog hospitala nadjenemo moderni naziv koji bi obuhvatio sve njezine funkcije u društvu, ukazuje na to da bi hospital trebalo promatrati kao poseban institucionalni fenomen karakterističan za razdoblje u kome postoji. Istraživači povijesti sjevernotalijanskih gradova u 13. i 14. stoljeću ustvrdili su da je procvat gradskog hospitala uzrokovan promjenom tipa pobožnosti. Tako je ranosrednjovjekovni tip, koji je naglašavao asketizam, povlačenje od svijeta, kontemplaciju, zamijenio kasnosrednjovjekovni, 'svjetovni' tip, koji je naglašavao potrebu socijalnog djelovanja i milosrđa. Istraživanja arhivske građe pokazala su da je i u dalmatinskim gradovima bio prisutan sličan trend porasta broja legata za, između ostalog, osnivanje i uzdržavanje hospitala. U oporukama se hospitali pojavljuju zajedno s crkvama i samostanima, što potencira sljedeće istraživačko pitanje: koliko su hospitali vjerska, a koliko socijalna institucija? Brojni primjeri ukazuju da se hospital svojom organizacijom ponekad posve približuje samostanu. Povijest arhitekture trebala bi nam odgovoriti jesu li i vanjskim izgledom potencirali tu sličnost, kao što su npr. neki sjevernotalijanski hospitali tlocrtom imitirali crkve. Na koncu, vraćamo se na pitanje kojim smo započeli: koliko su hospitali medicinske institucije, odnosno zašto, kada i koji se hospitali profiliraju u tom smjeru? Odgovor na to pitanje potražit ćemo stavljajući hospitale u društveni i politički kontekst pojedine urbane cjeline. Ovim izlaganjem htjeli bismo pokazati da je interdisciplinarni pristup potencijalno plodonosan način za pronalaženje odgovora na ova i brojna druga pitanja, koja su u istraživanjima pojedinih znanstvenih disciplina ostala neriješena.

hospital; srednji vijek; Hrvatska

nije evidentirano