hrvatski

Hrvatska likovna kritika i zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni pedesetih godina

Hrvatska likovna kritika i likovna zbivanja u razdoblju od 1945. do 1961. godine, odnosno od dominacije socijalističkog realizma u najranijem poslijeratnom razdoblju, preko borbe za pravo na slobodu likovnog izraza i pune afirmacije apstraktne umjetnosti, do pojave pokreta Novih tendencija, jedna je od najzanimljivijih tema povijesti nacionalne umjetnosti modernizma. U tom je razdoblju likovna kritika odigrala gotovo ključnu ulogu nastojeći približiti i uključiti hrvatsku umjetnostu u aktualne tokove europske likovne produkcije, pa ne samo da pažljivo prati, bilježi i ocjenjuje zbivanja, već se u mnogim situacijama javlja i kao ravnopravni sudionik borbe za pravo na izbor likovnog jezika i njemu odgovarajuće estetske koncepcije, prerastajući u jednu od bitnih odrednica hrvatske umjetnosti šestog desetljeća. Sintezni prikaz likovne kritike pedesetih godina prikazuje ovu kao bitan izvor teorijskih impulsa što u mnogome određuju povijesne dimenzije i značaj tog razdoblja. Pritom sam termin 'pedesete godine' nadilazi uski kronološki okvira od deset godina, protežući se u prošlost sve do pojave i djelovanja umjetničke skupine 'Zemlja' (tridesetih), a završavajući početkom šezdesetih pojavom novih oblika umjetničkog mišljenja i djelovanja koja su posve istovremena s događanjima na europskoj i svjetskoj likovnoj sceni. U smislu modernističkih koncepcija izmjene različitih oblika likovnih istraživanja koja imaju svoju autentičnu fizionomiju, razmatrano razdoblje otpočinje epizodom socijalističkog realizma (1947.-1951.), nastavlja se burnim godinama afirmacije avangardnih istraživanja prvenstveno apstraktne umjetnosti (1951.-1956.), da bi se okončalo postupnom 'akademizacijom' apstrakcije, informelom, pojavom umjetničke grupe Gorgona i Novim tendencijama. U prvom dijelu istraživanja obuhvaćen je kronološki prikaz likovnih zbivanja tijekom druge polovine petog i prve polovine šestog desteljeća s analizom dominantnih oblika kritičarskog diskursa, njihovih teorijskih osnova i esteskih premisa. Naglasak je stavljen na odnos umjetnosti i idelogije, na pokušaj teorijskog utemeljenja doktrine socijalističkog realizma i određenje umjetnosti kao 'traganja za ljudskim smislom', te na polemike oko toga što bi ustvari trebao biti 'autentičan likovni izraz Novog društva'. Ukazuje se na značenje pojave nove generacije likovnih kritičara i specifičnosti njihovih metoda borbe za slobodu likovnog izraza, te na previranja do kojih su dovela dva najznačajnija likovna fenomena prve polovine pedesetih godina – pojava i afirmacija apstrkacije (EXAT51), te uspostavljanje kontinuiteta s visokim dometom hrvatske umjetnosti predratnog razdoblja (Salon 54). Drugi dio studije prati zbivanja na hrvatskoj likovoj sceni u razdoblju od 1956. do 1961. godine, te razvoj i sazrijevanje individulanih kritičarskih diskursa Radoslava Putara i Miće Bašičevića, najzančajnijih predstavnika novog tipa likovne kritike koja je značajno doprinijela europskoj razini hrvatske umjetnosti toga vremena. Analizom načina i oblika recepcije suvremenih svjetskih likovnih pojava kao što su informel ili fluxus ukazuje se na metode kojima je likovna kritika uspjela izboriti prostore stvaralačke slobode i za ideološki posve 'nepoćudne' oblike likovnog mišljenja (Gorgona). Razmatraju se i putovi protoka informacija o tad recentnim europskim zbivanjima, a u tom kontekstu i ulogu venecijanskog Biennala u afirmaciji hrvatske umjetnosti u Europi i svijetu. U trećem, završnom dijelu disertacije uspoređuju se dosezi hrvatske umjetnosti pedesetih godina sa likovnim zbivanjima u svijetu, te nastoji odrediti njezino mjesto na karti općih, no prije svega Europskih likovnih tokova. Istraživanje je dokumetirano cjelovitom bibliografijom hrvatske likovne kritike pedesetih godina koja, pored Zagreba, obuhvaća i ostale hrvatske kulturne centre (Split, Rijeka, Osijek, Zadar), a pridružen joj je i popis svih umjetničkih izložbi održanih u Hrvatskoj tijekom šestog desetljeća.

Hrvatska; likovna kritika; likovna umjetnost; dekonstrukcija soc-realizma; rekonstrukdcija modernizma; europski kontekst; umjetnost; ideologija; apstrakcija; figuracija; enformel; nove tendencije; svijet umjetnosti; umjetničke institucije; država

nije evidentirano