hrvatski

Žensko autorstvo u hrvatskoj etnologiji dvadesetog stoljeća

Ženska antropologija začeta davnih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća naznačila je pojavu inovativnih akademskih radova kojima je polazište bila kritika konvencionalnih etnografija. Pokušaj razumijevanja „pripisanog statusa“ žena kroz definiranje rodne strategije istraživanja nadavao se kao nova operativna alatka s kojom bi se razumijevao način transformacije biološke spolnosti u društveno uvjetovani niži status žena. Eksperimentalnosti ženske metodološke kulture u antropologiji pridonijele su žanrovske inovacije okrenute tekstu koji, sada utemeljen u iskustvu i žanrovskoj razigranosti, dozvoljava eksperimentiranje tj. zaokretanje ka rubnim etnološkim stilovima pisanja – poput autobiografije, ispovjedne etnografije, kolaborativnog teksta. Analizom tekstova Kate Jajnčerove, Jelice Belović Bernadzikovske, Dunje Rihtman-Auguštin, Aleksandre Muraj, Zorice Rajković, Olge Supek i Lydije Sklevicky pokušala sam odrediti postojanje etnološkog anti-kanona u hrvatskoj ženskoj etnografiji dvadesetog stoljeća tragajući za paralelnom genealogijom ženskih autorica koje su opredmetile ženske teme u svojim tekstovima ili su pak svojim teorijsko-metodološkim inovacijama omogućile radikalno nove smjerove rasta hrvatske etnologije. Doktoratom situiram ženske autorice u internalističke okvire i pratim eksternalističke utjecaje pod kojima se razvijala hrvatska ženska etnologija tijekom devedesetog stoljeća.

Antropologija žena; feministička metodologija; hrvatska etnologija; Kata Jajnčerova; Jelioca Belović Bernadzikowska; Dunja Rihtman-Auguštin; Olga Supek; Lydia Sklevicky; feministička akademija

nije evidentirano