hrvatski

Likovne kritike i polemike 50-ih godina u Hrvatskoj

Početkom pedesetih godina, nakon ideološkog udaljavanja bivše SFRJ od zemalja Istočnog bloka, a u skladu s politikom traženja vlastitog puta, istupima nekolicine njezinih partijskih ideologa i službeno je proklamirana (realtivna) autonomija duhovnog stvaralaštva. Tezi o umjetnicima kao inžinjerima ljudskih duša i o umjetnosti kao bitnom sredstvu formiranja socijalističke svijesti, suprotstavljen je pledoaje za umjetnost kao autonomnu ljudsku djelatnost – područje proizvođenja novih, do tad nepostojećih značenja što ih nije moguće vrednovati (samo) idološkim kriterijima. Iako su konkretne umjetničke manfestacije danomice potvrđivale epizodnu ulogu socrealizma u hrvatskoj umjetnosti, oslobađanje od njegova utjecaja na području teorije i kritike klikovnih umjetnosti teklo je sporije. Rekonstrukcija modernizma i institucionalno preoblikovanje svijeta hrvatske umjetnosti 50ih godina praćno je brojnim polemikama koje su to razdoblje učinile najživljim i presudnim za daljnji razvoj događaja na domaćoj likovnoj sceni Istovremeni i brojni istupi umjetnika vrlo različitih estetskih i oblikovnih opredjeljenja (u rasponu od geometrijska apstrakcije do kasnih odjeka predratnih iskustava pariške škole), postavili su niz pitanja o svrsi i ulozi umjetnosti u društvu oko kojih su se dotad neviđenom žestinom lomila oštra kritčarska koplja. Određenje mjesta, smisla i značenja apstraktne umjetnost pokazalo se pritom najznačjnijim i najvećim kamenom kušnje hrvatske likovne kritike 50-tih godina. S obzirom na nastojanje da se o svim kulturnim problemima raspravlja pred očima javnosti, likovna kritika igra u tom razdoblju ulogu polja otovrenog sučeljavanja različitih estetskih koncepcija i različitih poetika čime je značajno utjecala na cjelokupni proces deideologizacije hrvatske likovne umjetnosti druge polovine 20. stoljeća.

likovna kritika, umjetnost, ideologija, polemike, soicjalistički realizam, apstrakcija

nije evidentirano