hrvatski

Na razmeđu : osmansko-dubrovačka granica (1667. - 1806.)

Više od tri stoljeća Dubrovačka je Republika graničila s Osmanskim Carstvom duž cijele svoje kopnene granice. U ta tri stoljeća razvila se čitava mreža različitih poveznica, od međudržavnih do pojedinačnih. O stanju na toj granici ovisilo je štošta: i dubrovačka suverenost i funkcioniranje dubrovačke države. Ta granica mnogima je donijela život, ali mnogima i smrt. Analizirajući odnos između susjednih država i kroz odluke međudržavnog karaktera i kroz mnogobrojne pojedinačne sudbine ljudi uz granicu, zapisane u arhivskim vrelima, čini se da su osnovni čimbenici, koji su bitno određivali okvir i izgled tog odnosa bili: 1) Obostrani ekonomski interes za suradnjom. Dubrovačkoj Republici, stješnjenoj na malom izduženom prostoru, s dugom uzdužnom morskom granicom, veza sa zaleđem donosila je život. Dubrovčanima je zaleđe trebalo i kao prohod i kao destinacija za njihovu glavnu gospodarsku djelatnost - trgovinu. Zaleđe im je trebalo i kao izvor prehrane, s obzirom da njihove poljodjelske i stočarske zalihe nisu bile dostatane. Osmanlijama je Dubrovnik trebao kao luka, kao trgovački posrednik i kao izvor svih blagodati razvijenog Zapada. Preko Dubrovnika u Osmansko se Carstvo uvozila ne samo roba, već i tehnologija, znanstvena dostignuća, medicinski napredak. 2) Obostrani politički interes za suradnjom. Osim ekonomskog, obje strane imale su vrlo jasno izražen politički interes za suradnjom. Dubrovnik je bio ona konstruktivna veza Osmanlija sa Zapadom koja je dopuštala istodobno ratovanje i trgovanje. Zahvaljujući podacima koje su im podastirali Dubrovčani, Osmanlije su mogli neprimjetno pratiti zbivanja u neprijateljskom im zapadnom svijetu. Dubrovniku je, pak, Osmansko carstvo bilo presudna karika koja je stvarala ravnotežu odnosa snaga i time ga štitila od mletačke dominacije. Osmanlije su vojno mogli zauzeti Dubrovnik u svakom trenutku. To ipak nisu učinili upravo zato jer im je donosio korist koje ne bi bilo da se utopio u veličini njihova teritorija. Ekonomski i politički interes obiju strana bio je zdrav temelj da se i Dubrovčani i Osmanlije potrude kako bi njihova susjedska koegzistencija tekla paralelno, a ne sukobljeno. No, pored kohezionih čimbenika, postojali su i elementi koji su opterećivali njihove međusobne odnose, djelujući u suprotnom smjeru: 1) Jedan od najvažnijih takvih čimbenika bila je vjerska različitost. Osmanlije su teško skrivali svoj islamski ekspanzionizam, odnosno osvajački nagon, unatoč kontraargumentima. Dubrovčani su teško skrivali strah od tog ekspanzionizma. Ta obostrana psihološka presija, koju su Dubrovčani kao slabija strana znatno teže doživljavali, razvijala je odnose u pravcu potpuno suprotnom od onog koji je razum nalagao. I jedni i drugi doživljavali su taj odnos kao interesni brak prirodnih neprijatelja. Od tog prirodnog neprijatelja Dubrovčani su se štitili katoličkim ekskluzivizmom, ne dopuštajući prodor nijedne druge vjeroispovijesti u Republiku, sprečavajući imigraciju inovjeraca, dok Osmanlijama, zbog njihove veličine i snage, takve mjere nisu bile potrebite, ali se njihov stav najbolje očitovao u prešutnoj zaštiti vlastitih kriminalaca i propuštanju korištenja instrumenata pravne države kada je oštećenik bio inovjerac, podanik iz Dubrovačke Republike. U kontekstu tinjajućeg islamsko-katoličkog sukoba, kao dodatno opterećenje djelovalo je istodobno postojanje i treće, pravoslavne vjere u Osmanskoj državi, koncentrirane upravo duž jednog dijela dubrovačke granice. Stremljenje pravoslavnog, uglavnom vlaškog stanovništva da se, u potrazi za boljim životnim uvjetima, naseljava na područje Dubrovačke Republike, uvijek je bilo prisutno, što su Dubrovčani pokušavali spriječiti. 2) Istodobno, odmetnuti Crnogorci i susjedni im "poluodmetnuti" Vlasi predstavljali su unutrašnji problem Osmanskog Carstva, čije su posljedice Dubrovčani vrlo bolno osjećali. Osmanlije, naime, nisu bili u stanju disciplinirati te svoje podanike, pa se oni u odnosu prema Dubrovčanima javljaju kao posebni akteri u najgorem mogućem obliku. Zbog njihova nezavidnog položaja u neperspektivnim krševitim brdima, zbog političke inferiornosti u Osmanskom Carstvu, a blještavila Dubrovnika na domašaju puške, pljačka dubrovačke imovine postala je za njih prosperitetnom gospodarskom granom. Pljačka je postala rad, vrijednost koju je ta zajednica prihvatila, običajno ozakonila i psihološkim obrambenim mehanizmom moralno uzdigla. Zavaravajući se, terorizam je proglasila junaštvom, od susjeda stvorila neprijatelja protiv kojega je sve dozvoljeno i protiv kojega ništa nije nečasno. Obrazloženje za zločin uopće nije bilo upitno. Trebalo je samo naći povod, kakvu-takvu argumentaciju da se zločin opravda. Povod je mogao biti i izmišljen, mogao je biti i bezočan. Taj način razmišljanja izmetnuo se do karikaturalnih razmjera, produžavajući svoje krakove i u današnje vrijeme. 3) Uz odmetnike i razbojnike, još je jedan unutrašnji problem Osmanskog carstva otežavao život Dubrovčanima a ujedno, odmetnicima i razbojnicima išao je u prilog. Bili su to poremećaji u hijerarhiji osmanske vlasti. Korupcija i mogućnost da pojedinac na položaju može ostvariti svoju osobnu zamisao ako ima odgovarajuće veze i utjecaj, nagrizala je samo Osmansko Carstvo iznutra, a dubrovačko-osmanske odnose učinila vrlo zamršenima. Štoviše, takvi poremećaji doveli su do pravog apsurda: Dubrovčani su sultanu plaćali harač, a njegovim ministrima dijelili najskupocjenije darove. Povoljni sultanovi ukazi, pak, nisu imali očekivani odjek tamo gdje je to najviše bilo potrebno, u ustanovama vlasti i pravosuđa bosanskog ejaleta. Uz veliku "bitku" za pridobivanje osmanskog sultana, Dubrovčani su istodobno morali voditi i mnogo iscrpljujućih i skupih manjih, ali ponekad i važnijih "bitaka" za udobrovoljavanje lokalnih osmanskih činovnika. Naravno, ne može se tvrditi da je volja sultana u odnosu na niže vlasti bila potpuno zanemarena, no nedvojbeno je trebalo uložiti mnogo truda kako bi se provela u djelo. 4) Posebno važan element osmansko-dubrovačkih odnosa bila je vojna nadmoć Osmanlija. Tridesetak godina prije nego su Osmanlije zaokružili dubrovačke granice, dalekovidni Dubrovčani očitovali su se na Porti kao prijateljska država. Harač, cijenu sigurnosti i mira, počeli su redovito plaćati od 1458. godine. Tako je, iako u strahu, neposredni susjedski dodir započeo na dobrim temeljima. To, međutim, nije bilo dovoljno. Preveliki nerazmjer vojnih potencijala očitovao se na svim poljima i često diktirao pojedine dubrovačke poteze. Dubrovnik je bio slabija strana u tom odnosu što je posebno dolazilo do izražaja u primjeni pravnih instrumenata. Dubrovčani su često morali praviti kompromise na uštrb svojih podanika, koji su u istim slučajevima nerijetko imali slabiju pravnu zaštitu od svojih susjeda. Nasuprot vojnoj snazi Osmanlija, kao faktor ravnoteže stajala je ekonomska moć Dubrovnika. Ona se očitovala i neposredno, u "živom" novcu, i na mnogo posrednih načina, posebno u dobrim vezama s mnogim državama. Dubrovačka Republika svojom je ekonomskom snagom otupljivala vojnu nadmoć Osmanlija i razarala grubu silu crnogorskih i vlaških odmetnika. Ako u nečemu Dubrovčani nisu bili škrti, onda je to u kupovanju vlastite slobode. Oni su je kupovali gdje god su to mogli i svim sredstvima koja su im stajala na raspolaganju, bilo novcem, plaćanjem harača, kupovanjem bezbrojnih poklona svakom imalo važnom državnom službeniku, bilo efikasnom diplomacijom koju su, nejakih mišića, razvili gotovo do savršenstva, ili teškim kompromisima kad nije išlo nikako drukčije. O ravnoteži navedenih elemenata, u kontekstu širih balkanskih, mediteranskih i europskih zbivanja i prilika, ovisila je situacija na dubrovačkoj granici, varirajući od prijateljske suradnje do najgoreg zločina. Odnos suradnje, dakako, bio je nužan i potrebit akterima i s jedne i s druge strane granice. I državnim velikodostojnicima i običnim podanicima. Osmanlijama, Vlasima, Crnogorcima i Dubrovčanima. No, cijena koja se plaćala za njegovanje tog odnosa nije bila jednako raspoređena. Unatoč tome što su, zahvaljujući ekonomskoj moći, uspijevali neutralizirati vojnu silu Osmanlija, nad Dubrovčanima je stalno visio Damoklov mač opasnosti od istočnih susjeda. Stalno su u zraku stajali upiti: hoće li i ovoga puta ekonomska moć uz diplomaciju biti dovoljna za očuvanje slobode? Ili će gruba sila biti jača? Dubrovnik je uspijevao. Ponekad jedva. Ponekad je izgledalo da spasa više nema. No sve do 1806, kada je Napoleon razorio europsku ravnotežu, održao se. Uz veliku cijenu: i državnog novca i imovine svojih podanika i života svojih ljudi. Na jednu glavu dubrovačkog susjeda padale su dvije dubrovačke glave i taj simbolički pokazatelj možda najbolje sažima bit odnosa na toj važnoj, živoj, otvorenoj i beskrajno napornoj granici.

Crna Gora; Dubrovnik; granica; kuga; trgovina; Turska

nije evidentirano