hrvatski

Prolog nenapisane drame (Vojnovićev programski tekst koji osvjetljava anatomiju odnosa Vojnović - Krleža)

Autorica polazi od teze da Vojnovićev Prolog nenapisane drame krije u sebi nerazriješene šifre i da je u njima ključ punog razumijevanja cjeline piščevog opusa. Na osnovu toga zaključuje da u analiziranoj drami Vojnoviću nije prioritet bio da se sam ostvari kao moderni dramatičar, nego da se iz vizure modernoga dramatičara autoironijski podsmjehne onim dramskim piscima koji tragaju za novim putovima a da nisu svjesni da time jedino učvršćuju upravo redateljsko kazalište koje im samima donosi smrt. Vojnović u Prologu koristi „suvremene kazališne tehnike“ i metateatralizaciju prije svega zato da bi valorizirao svoj prethodni dramski opus. U središnjem dijelu teksta autorica prije intertekstualne analize drame iznosi kontekstualni okvir priče o lažnoj kneginji Tarakanovoj pri čemu podastire do sada nepoznate podatke o stvarnoj vezi obitelji Vojnović i admirala Alekseja Orlova koji je u drami kao i u stvarnosti bio kratkotrajni muž Tarakanovoj prije nego ju je isporučio tamničarima Carice Katarine. U analizi Prologa autorica izvodi tezu prema kojoj Autor u drami nije glavni lik nego je njegova svijest jedino mjesto radnje pa uočava da je glavno svojstvo ovoga teksta da se referira na vlastitu strukturu. Ideja prethodnih tumačenje prema kojima je u Prologu nenapisane drame ostvaren teatar u teatru, autorica zamjenjuje terminom tekst u tekstu, jer je Vojnovićev Prolog za nju programski istup piščev primarno kritičan prema pirandelovskome modelu teatra, ili još šire prema tada sve aktualnijem redateljskom modelu teatra. Autorica uočava da Vojnović za čitanje svojega teksta nije slučajno odabrao i ruševni prostor nekadašnjega velebnog zdanja u kojem je stvarna Tarakanova živjela jer je htio što bolje predočiti destrukciju dramskog i teatarskog moderniteta te opredmetiti aktualnu destrukciju estetike. Nakon minuciozne teatrološke analize Prologa autorica posebnu pozornost posvećuje složenom odnosu Iva Vojnovića i Miroslava Krleže pokazujući kako Vojnović ne samo što je u Prologu valorizirao vlastiti dramski korpus, nego se u tom tekstu obračunao s anonimnim dramatičarima, čija se anonimnost može dešifrirati zapravo pseudonimima njihovih književnih djela. Među brojnim analiziranim intertekstualnim intervencijama u raspravi posebno mjesto ima do sada neuočeno Vojnovićevo referiranje na Krležinu dramu o Kristoforu Kolumbu. Autorica smatra da je ta intervencija u Prologu prvi i jedini Vojnovićev odgovor na Krležine kritike upućene njegovom stvaralaštvu i njegovoj navodno lažnoj plemićkoj provenijenciji. To uočeno mjesto otvara sada ironijski grozd prema dramskim predlošcima iz Krležinih mladenačkih dana pri čemu se Vojnović referira i na teškoće koje su tada mogla izazvati scenska uprizorenja Krležinih drama iz rane ekspresionističke faze. Svojom analizom Prologa autorica otvara širi problem šifriranosti hrvatskih dramskih tekstova, a što je u skladu s načelima novog historizma.

Vojnović; Krleža; Jelisaveta Tarakanova; intertekstualnost; drama; novi historizam

nije evidentirano