Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 467897

Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara


Jurčević, Ivan
Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara, Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, 2002 (monografija)


Naslov
Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara
(Language Croatian Glagolitic breviary printed)

Autori
Jurčević, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet

Grad
Osijek

Godina
2002

Stranica
221

ISBN
953-6456-21-4

Ključne riječi
hrvatskoglagoljski tiskani brevijari; hrvatski crkvenoslavenski jezik; staroslavenski jezik; sanktoral; psaltir
(Croato-glagolitic printend breviaries; Croatian Church Slavonic; Old Church Slavonic; Sanctoral; Psalter)

Sažetak
Rezultati jezičnih istraživanja nedvojbeno pokazuju da je u proučavanom korpusu riječ o hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku liturgijskog tipa. Stotine pregledanih i ekscerpiranih stupaca iz psaltira i sanktorala nude dovoljno jezične građe za izvođenje valjanih zaključaka u opisu jezika hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara. Rad je zamišljen kao monografska obrada jezika odabranih liturgijskih knjiga sa svrhom da se istraži i pokaže koliko je u jeziku brevijarskih tekstova očuvan staroslavenski sloj, prodiru li u nj hrvatskočakavske inovacije i razabire li se u tom kakva sustavnost ; ima li znatnih jezičnih razlika između prvotiska brevijara na jednoj te Baromićeva i Brozićeva na drugoj strani, kao i razlike između Brozićeva i Baromićeva brevijara. Zanimalo me, potom, je li jezik svakoga brevijara jedinstven, ili postoje veće razlike, primjerice, između psaltira i sanktorala i, ako postoje, zašto je to tako. Rad čine četiri opsežna poglavlja (Grafija, Glasovi, Oblici i Leksik) uz Uvod, koji obuhvaća osvrt na dosadanja istraživanja jezika hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara, njihovo mjesto u počecima hrvatskoga i europskog tiskarstva te osnovne zaključke dosadanjih istraživanja i napisa o našim tiskanim glagoljskim brevijarima. Staroslavenski se tragovi i čuvanje tradicije najlakše mogu otkriti proučavanjem grafije. Tako nema vjerojatno ni jednog teksta iz glagoljske baštine u kojem se ne bilježi znak za nekadanji poluglas i za jat. Stoga u ovom radu posvećujemo posebnu pozornost tim dvama grafijskim problemima. Dosljednost u bilježenju znaka za poluglas odaje veću ortografsku konzervativnost. U tom se pogledu znatno razlikuje, primjerice, Baromićev psaltir od Kosinjskoga: u završnom dijelu psaltira (od promatranih 498 riječi) Baromić u 99% slučajeva bilježi znak za poluglas na kraju riječi - bilo štapićem (92%), bilo apostrofom (7%), a u Kos se brevijaru u istom dijelu psaltira znakovi za poluglas bilježe samo u 44% slučajeva, dok je 56% potpunih (nekontrahiranih riječi) na suglasnik bez ikakva znaka za poluglas na kraju riječi. Slično je stanje i u sanktoralima: dok u BarSnk ne nalazimo ni jedne riječi koja završava na suglasnik bez znaka za poluglas, u Kosinjskom se sanktoralu podjednako često pišu s finalnim znakom za poluglas i bez njega. U pisanji/nepisanju znakova za jerove, možemo zaključiti, Kosinjski je brevijar bogatiji inovacijskim rasterećenjem sustava. Je li tako i s pisanjem jata? Baromić u psaltiru četverostruko češće rabi grafem ê nego odraze i, e (4, 2 : 1), a u Kosinjskom se nešto češće bilježe odrazi i, e (1, 37 : 1) nego znak ê. U grafiji Kosinjskog brevijara zastupljeniji su znakovi za odraze jata i, e, a u Baromića je češći znak za jat (Tablica br. 8 i 9, str. 35.). Ovi se podaci ne slažu s Tandarićevom tvrdnjom o odnosu grafema ê i njegovih odraza u tzv. južnoj i sjevernoj skupini hrvatskoglagoljskih tekstova: "U cjelini uzeta, južna je skupina rukopisa sklonija uvođenju odraza e, i, dok je sjeverna skupina općenito sklonija čuvanju tradicije i u ovom slučaju." U jednom od opsežnijih poglavlja ovoga rada promatra se odnos između ikavskih i ekavskih odraza, proučavaju uvjeti reflektiranja te se rezultati omjeravaju o Jakubinskij-Meyerovo pravilo i navodi da ogromna većina odstupanja ide u smjeru ekavske fonacije. I inače podaci pokazuju da je u proučavanom korpusu odraz jata pretežito ekavski, ali je Baromićev brevijar "ikavskiji" od Kosinjskog. Veći broj ekavizama u Kosinjskom brevijaru upućuje na glagoljašku sredinu koja se nalazila sjevernije. Da je podržavanje grafijske tradicije u liturgijskim tekstovima bilo vrlo jako, pokazuje i pisanje slogotvornih l i r. U pravilu su se ti znakovi grafički prikazivali jednostavno s pomoću grafema l i r, a sporadično javljanje popratnih vokala znak je oponašanja govorne situacije, u kojoj su slogotvorni l i r morali imati uza se samoglasnički element. O odnosu prema tradiciji u pojedinim brevijarskim tekstovima svjedoče ostvaraji suglasničkih skupina žd (< *dj). I tu se pokazuje razlika između Kos i Bar, ali je ovaj put znatno arhaičniji Kos: staroslavensko je žd u Kos ponekad zamijenjeno jotom, koja se različito bilježi, a kod Baromića u pravilu je skupina žd zamijenjena, a samo iznimno ostaje. Općenito gledano, staroslavenski se jezik na morfološkoj razini u svim tekstovima sporije prilagođivao hrvatskom jeziku pa se i u tekstovima hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara može očekivati bolje čuvanje starih oblika negoli glasova. Da je tako, pokazuje i ogroman broj gramatičkih morfema, kojih se pregled donosi u trima prvim dijelovima poglavlja pod naslovom Imenice. U četvrtom se potpoglavlju proučava miješanje sklonidbenih vrsta, poglavito utjecaj velike privlačne sile kojom je glavna promjena djelovala na sve ostale. Najpodložnije su tom utjecaju bile u-osnove pa se tako pet imenica ostvaruje u oblicima u-deklinacije s ukupnim brojem javljanja 83, a četiri su imenice nekadanjih u-osnova prešle u glavnu promjenu i javljaju se 61 put s novim gramatičkim morfemima. Zbroj svih javljanja imenica v-promjene pokazuje da je čuvanje starih gramatičkih morfema dvostruko češće od njihova prelaska u a-, odnosno i-promjenu. Ni u tom nema razlike između pojedinh brevijara. Suglasničke n-, s-, t-osnove imenica muškog, odnosno srednjeg roda, vrlo dobro čuvaju osobine stare deklinacije. Statistički je pokazano da su u istraženim tekstovima od 178 javljanja ovih imenica samo 43 potvrde prelaska u druge promjene, a u 135 ostvaraja čuvaju se stari nastavci suglasničkih osnova. U petom je poglavlju doneseno 170 gramatičkih morfema imenica koji se izriču s 34 morfa, što je dvostruko više nego u suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Oblici zamjenica u proučavanom korpusu dobro čuvaju starinu. Tako je, primjerice, mlađi gramatički morfem -oga u psaltirima potvrđen 16 puta. Kao jednu od glavnih značajki deklinacije pridjeva izdvajamo dobro čuvanje razlike između određenih i neodređenih oblika, što je potvrđeno u svim padežima jednine te u N/A mn. sr. i ž. roda. Posve je dosljedna uporaba dvojinskih oblika u svim rodovima i padežima imenica, zamjenica, pridjeva i brojeva. Od inovacija u morfologiji glagola valja izdvojiti veći broj potvrda gramatičkoga morfema -mo za 1. osobu množine prezenta kako u Brozićevu i Baromićevu sanktoralu, tako i u sanktoralu Kosinjskoga brevijara, dok je u psaltirima dosljedno -m. O arhaičnosti liturgijskog jezika svjedoči čuvanje asigmatskog aorista, koji je u tekstovima hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara obilno zastupljen - više je od 70 potvrda, i to samo u psaltirima, dok je u sanktoralima znatno rjeđi. Slično se može reći i o velikoj obličnoj raznolikosti participa, koji su potvrđeni u gotovo svim padežima i brojevima. Participi pokazuju vrlo malo inovacija, kako u svojim oblicima, tako i u funkciji. U usporedbi s fonološkim i morfološkim pomlađivanjima leksičke su inovacije lakše i češće prodirale u jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara. Tu je, razumljivo, najdalje otišao Brozićev brevijar. U ovom su radu doneseni brojni primjeri crkvenoslavenskih leksema koje je Brozić zamijenio čakavskim izrazima. To pokazuje da se priređivač glagoljske knjige stvaralački odnosi prema jeziku, zahvaćajaući u tekst svjesno i smjelo da bi ga posuvremenio i približio njegovim konzumentima. Ova monografska obrada jezika hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara bit će upotpunjena rezultatima mojih istraživanja sintakse rečenice i sintakse oblika pa će, nadam se, poslužiti u mogućoj izradbi gramatike crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija



POVEZANOST RADA


Profili:

Avatar Url Ivan Jurčević (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Jurčević, Ivan
Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara, Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, 2002 (monografija)
Jurčević, I. (2002) Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara. Osijek, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet.
@book{book, author = {Jur\v{c}evi\'{c}, I.}, year = {2002}, pages = {221}, keywords = {Croato-glagolitic printend breviaries, Croatian Church Slavonic, Old Church Slavonic, Sanctoral, Psalter}, isbn = {953-6456-21-4}, title = {Language Croatian Glagolitic breviary printed}, keyword = {Croato-glagolitic printend breviaries, Croatian Church Slavonic, Old Church Slavonic, Sanctoral, Psalter}, publisher = {Sveu\v{c}ili\v{s}te Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet}, publisherplace = {Osijek} }