hrvatski

Franjevci u Slavoniji: vjerska, prosvjetna i kulturna misija

Život i primjer sv. Franje Asiškoga (1181./2.-1226.) iz talijanskoga gradića Assisija snažno su - i u Crkvi i u društvu - opečatili svoje vrijeme kao i buduća stoljeća izazvavši osibit franjevački pokret. Franjo je naime, povijesno, pružio kršćansku, svetačku sintezu feudalno-viteškoga i tek probuđena srednjovjekovnog građanstva u počecima visokoga srednjeg vijeka. Poznavao je, i u vlastitome životu osjetio, međusobnu oporbu gradskih općina i njihovu suprotstavljenost feudalcima. Isto tako je bio svjestan neuvjerljivosti Crkve koja se je suočila s brojnim heterodoksnim evanđeoskim pokretima kojima je društvena osnovica bila onovremeno građanstvo. Stvaralački je preobrazio tu višestruku suprotstavljenost novim odnosima po pravilima evanđeoskoga bratstva u suživot, dostatan da bude osnovica mira i napretka. Bratstvom je bio živa kritika tih višestrukih antagonizama u ondašnjem društvu. Sa svojim pokretom svrstao se uz zapostavljene društvene slojeve svojega vremena ; bili su to "minores", manji, tj. pučani, a na drugoj su strani ostali maiores, veći, tj. velikaši i patriciji. Tako je pružio rješenje društvenoj i političkoj krizi, a vjernošću Evanđelju, osobito evanđeoskom siromaštvu, i apostolskim djelovanjem ponudio je izlaz iz vjerske i crkvene krize jer je Crkva u to vrijeme i sama bila opterećena feudalizmom, moću i bogatstvom, a razdirana heterodoksnim kršćanskim skupinama izniklim iz onovremenih evanđeoskih pokreta. Služenjem poslanju Crkve Franjo im je bio efikasna negacija. Tu misijsku, poglavito pučku, značajku franjevačkoga pokreta izražava drevno načelo: "Non sibi soli vivere, sed et aliis proficere", tj. „Ne živjeti samo sebi, nego i drugima koristiti." Misijska ukorijenjenost franjevaca, osobito u mali svijet, posvuda je njihova prepoznatljiva značajka. To će na sasvim uočljiv način postati prepoznatljivom značajkom hrvatskoga franjevca, napose tijekom turske okupacije naših krajeva. Kako je turska vlast najdulje trajala u Bosni i Hercegovini, ta je vlastitost lako prepoznatljiva u liku bosanskoga i hercegovačkog franjevca, ali je u prošlosti i u sadašnjosti ona uočljivo svojstvo hrvatskih franjevaca, a tako i u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju. Štoviše, služenje poslanju Crkve je raspoznajna je oznaka "hrvatskoga franjevaštva", kamen kušnje njegove vjerodostojnosti, čimbenik njegove vitalnosti i provjereni preduvjet njegove obnove. Potvrđuje to i prošlost franjevaca u Slavoniji, kako ona davna tako nedavna. Raznolika je, bogata zbivanjima, zanimljiva zbog mnogih mijena. Od dolaska u Slavoniju pa sve do naših dana franjevci su više puta preusmjeravali prvotne zadaće u svom djelovanju, a i način svoga života da bude u skladu sa zadaćom služiti poslanju Crkve u naviještanju evanđelja, u želji da tako potvrde bratstvo s narodom kojem pripadaju ; to im je omogućila malenost, tj. istinska povezanost s onima kojima su upravljali svoje služenje. Kad su vanjski čimbenici i nutarnji zamor mijenjali franjevačko djelovanje i život, franjevci su se opirali promjenama do one mjere koja nije postavljala u pitanje njihovu prisutnost ; prilagođavali su se u svojoj malenosti onoliko koliko je neophodno da bi i u lošim okolnostima djelovali za dobro naroda s kojim ga je bratstvo neodjeljivo povezalo.

Slavonija; franjevci; heterodoksni kršćani; tridentska obnova; jozefinizam; Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda

nije evidentirano