nije evidentirano

Tijelo u hrvatskoj i makedonskoj srednjovjekovnoj književnosti

U radu se srednjovjekovna zbilja promatra kroz prikaze tijela, odnosa prema samome tijelu te kroz svečevo tijelo. Odabranim predlošcima upućuje se na mogućnost 'čitanja srednjovjekovne zbilje' ustrojene na način povijesti mentaliteta. Iz tekstova koji opisuju srednjovjekovno kršćansko društvo i odnose se na sve slojeve toga društva iščitava se hijerarhijska organizacija toga društva, te specifičan odnos društvene skupine prema tijelu kao i ritualizacija tjelesnoga (moć, određeno političko djelovanje, rituali vjerovanja, sankcije, agresija, geste…). Kult ranokršćanskih mučenika te svetačke obrade djela staroslavenskoga naslijeđa zajednički su motivsko-tematski idejni kompleks, tradiran kroz više stoljeća u obje književnosti. Od prvotnih obrada tijekom 10. pa do 12. stoljeća, a zatim i kasnije literarne prerade svjedoče o svecu kao exemplumu. Čitatelji/slušatelji u svečevu liku vide uzor u rješavanju vlastitih životnih situacija. Njihova je imitabilnost upravo ono što ih čini bliskima srednjovjekovnom čovjeku, pa je npr. njihovo djelovanje ponekad bliže pučkoj/'niskoj', ponekad učenoj/'visokoj' kulturi. Prateći pojedine svetačke likove (svetoga Jurja/Ѓорѓа, Pavla/Павла, Ivana/Јована, Nikole/Микуле i sl.) predmet razmatranja postaje sam odnos prema njegovu tijelu, relikvijama, čudima, predodžbama i slikama, te mjestima u kojima se našao.

tijelo; svetac; struktura srednjovjekovne svakidašnjice; praksa moći; rituali vjerovanja; društvene anomalije; geste; hrvatska srednjovjekovna književnost; makedonska srednjovjekovna književnost

red je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, a objavljen na makedonskom