hrvatski

Humanizam i bioetika

Tekst istražuje pojam humanizma kako ga se danas najčešće razumije – kao antropocentričnu koncepciju širokog spektra nijansiranih relacija spram ne-ljudskih bića i prirode u cjelini. Analiza počinje od tvrdnje da humanizam predstavlja nekritičko prihvaćanje granica koje odvajaju ljudska bića od ne-ljudskih, time u centar moralnog obzira stavljajući čovjeka u elitističkoj maniri središta i periferije moralnog horizonta. Takva koncepcija humanizma čini se da dominira u suvremenom odnošenju čovjeka spram njegova okoliša. Problematizira se posljedična marginalizacija, a time i opravdanje za iskorištavanje perifernih, odnosno »moralno pasivnih« elemenata moralnog djelovanja. Uočavaju se i protusmjerni primjeri humanizacije ne-humanih elemenata prirode koji ukazuju na sve višu razinu svijesti o potrebi prekoračivanja granice između 'nas' (ljudskih bića) i 'njih' (ostatka prirode). Takav ambiciozan cilj s nespretnom metodom završno se promatra u kontekstu rastućeg bioetičkog senzibiliteta te se argumentira u prilog koncepcije humanizma u svjetlu bioetičkog misaonog otvaranja.

bioetika, humanizam, antropocentrizam

Reprint teksta objavljenog u: Filološke studije (1857-6060) 1 (2008), 6/2008