hrvatski

Interna moralnost biomedicine (kroz njenu anamnezu i rehabilitacijski imperativ)

Liječnička znanost i vještina od samih su svojih početaka bili u službi čovjekova zdravlja. Briga o očuvanju zdravlja kao i nastojanje da narušeno stanje organizma ponovno zadobije poboljšanje, jedno je od važnijih poglavlja svake religije, pa tako i kršćanstva koje potiče njegovo očuvanje i odgovornost za povjereni nam dar. Osim toga, upravo je kršćanstvo odigralo važnu ulogu u rođenju i razvoju zdravstvene asistencije u krilu Crkve, kao i u misijskome poslanju medicinske skrbi, vidom pastoralnoga apostolata, kojemu je po svojoj naravi „promicanje i zaštita dostojanstva i nepovrjedivosti ljudske osobe od začeća do naravne smrti“ trajno područje djelovanje Crkve. Tako nadahnuta, liječnička profesija spada u jednu od uzvišenih i odgovornih ljudskih djelatnosi, te se od onoga tko se posveti medicini očekuje i zahtijeva plemenitost, kao moralni karakter pri donošenju etičkih postupaka u vršenju svakodnevne službe. U tim podudarnim religiozno-medicinskim nastojanjima krije se mogućnost njihova međusobnog obogaćenja. Medicina, u svome suvremenom sinonimu biomedicina, obilježena je novim znanstvenim saznanjima, visoko sofisticiranom opremom i nizom kvalitetnih terapeutskih, tehničkih i farmakoloških mogućnosti. Zahvaljujući tim sredstvima, biomedicina ima istaknutu i respektabilnu ulogu u životu suvremenoga čovjeka. Njen progresivni znanstveno-tehnološki razvoj omogućio joj je doprijeti do najsitnijih dijelova atoma ljudskoga organizma s mogućnostima intervencija na njegovoj nasljednoj genskoj arhitektonici, potencijalnim korekcijama, novim mogućnosti prokreativnoga stvaranja, do mogućnosti tehnološke kontrole ljudskoga života, kao i brojnim drugim zahvatima koje često graniče s moralno-etičkom dopustivošću. Na taj je način razvoj suvremene biomedicine potaknuo i naša moralno-bioetička promišljanja o potrebi rehumanizacije medicinske djelatnosti, kao i nužnost njena usmjeravanja k značajnom doprinosu koji joj se može ponuditi smjernicama katoličkog učiteljstva. Sve je to izazov pastoralnoj teologiji, teološkoj moralci i bioetici da proučavaju biomedicinske dileme i donose normativne sudove o njima, da ukazuje na izvornu moralnost kojom je medicina uvijek povijesno bila obilježena

zdravstvena sistencija, kršćanski doprinos, biotehnološki napredak, katoličko učiteljstvo. moralna teologija

nije evidentirano