Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 46636

Rečenični subjekt u hrvatskom i engleskom jeziku


Kučanda, Dubravko
Rečenični subjekt u hrvatskom i engleskom jeziku 1998., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb


Naslov
Rečenični subjekt u hrvatskom i engleskom jeziku
(Clausal subjects in Croatian and English)

Autori
Kučanda, Dubravko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
15.12

Godina
1998

Stranica
254

Mentor
Ivir, Vladimir

Ključne riječi
Subjekt; funkcionalna gramatika; gramatičke relacije; kontrola; podizanje; svojstva kodiranja; semantičke uloge; teorija prototipova
(Subject; functional grammar; grammatical relations; control; raising; codiong properties; semantic roles; prototype theory)

Sažetak
U zapadnoeuropskoj gramatičkoj tradiciji mogu se prepoznati dva temeljna pravca u odnosu prema subjektu. Prvi je pravac bio pragmatički orijentiran prema subjektu kao “onome o čemu se govori”. Drugi se pravac može nazvati semantičkim jer se subjekt poistovjećivao sa semantičkom funkcijom Agens. Kada se tako definirani subjekt nije poklapao s gramatičkom predodžbom o subjektu kao nominativu, pribjegavalo se različitim kvalifikacijama subjekta - logički subjekt, psihološki subjekt, obavijesni subjekt. Pragmatički (Givón 1984) i semantički (Dik 1978; 1989) pristupi opisu subjekta zastupljeni su i u suvremenoj lingvistici, dok neki autori smatraju da je subjekt sjecište tih dvaju kategorija (Comrie 1981). U ovom je radu zastupljeno mišljenje da je subjekt prvenstveno morfosintaktička kategorija koja često korelira s određenim semantičkim i pragmatičkim funkcijama. Od svojstava kodiranja subjekta ispitano je padežno kodiranje, red riječi i kongruencija. Polazeći od toga da je hrvatski flektivan jezik s fleksibilnim redom riječi, a engleski analitički jezik s rigidnim redom riječi, moglo se očekivati da će padeži i red riječi kao sredstva kodiranja sintaktičkih funkcija imati različite uloge u ta dva jezika. Naime, što je bogatija fleksija jezik se manje služi redom riječi za kodiramje gramatičkih relacija, i obratno, jezici bez fleksije ili s ograničenom fleksijom pretežito se služe redom riječi kao alternativnim sredstvom za kodiranje gramatičkih relacija. Analiza padežnog kodiranja subjekta pokazala je da su padeži u hrvatskom jedino sredstvo kodiranja subjekta, dok su u engleskom zbog gubitka padeža u nominalnoj i djelomičnog gubitka u pronominalnoj paradigmi padeži zapravo izgubili svoju prvobitnu funkciju kodiranja gramatičkih relacija. Tu je funkciju preuzeo red riječi, kao primarno sredstvo kodiranja gramatičkih relacija. Od šest logički mogućih kombinacija subjekta, glagola i objekta, engleski koristi samo SVO u neutralnim rečenicama i OVS u markiranim topikaliziranim rečenicama. U hrvatskom red riječi ima sporednu ulogu u kodiranju gramatičkih relacija i dolazi do izražaja samo kad zbog padežnog sinkretizma između nominativa i akuzativa nije moguće identificirati subjekt i objekt, te postoji tendencija da se takve rečenice interpretiraju kao rečenice s redom riječi SVO. Kongruencija, kao treće formalno sredstvo kodiranja gramatičkih relacija, ima manji značaj od prva dva sredstva jer ne služi sama za sebe kao indikator gramatičkih relacija. Sintaktičke karakteristike subjekta mogu se podijeliti na dva dijela: one koje su posve nezavisne od prateće semantičke uloge i one koje zavise i od semantičke uloge subjekta. Među autonomna sintaktička svojstva subjekta spadaju trasformacije podizanja i najvećim dijelom elipsa subjekta. Transforrnacije podizanja, a naročito Subject to Object Raising i Subject to Subject Raising “slijepe” su za oblik subjekta i njegovo značenje. Naime, tim se transformacijama u položaj subjekta u engleskom mogu podići i prijedložni izrazi i semantički prazni subjekti kao što su there u egzistencijalnim rečenicama i it u meteorološkim predikacijama. Transformacije podizanja javljaju se i u hrvatskom, ali u manjoj mjeri i ograničene su samo na podizanje iz rečenica sa strukturom NP - kopula - NP/pridjev. Osim toga, u hrvatskom ne dolazi nakon podizanja subjekta do infinitivizacije predikata uložene rečenice nego predikatni pridjev ili imenica dobivaju instrumentalni padežni nastavak. Elipsa implicitnog subjekta infinitivnih i gerundivnih klauza u engleskom ili točnije rečeno elipsa argumenta predikata zavisne rečenice koji bi bio subjekt da predikat ima finitni oblik nije posve autonomno svojstvo subjekta jer interpretacija rečenica kao što je Bill asked Peter to leave zavisi i od semantičkih i pragmatičkih faktora. Kontrola elipse subjekta u nekim gerundivnirn parataktičkim klauzama pokazuje da kontrola elipse subjekta u hrvatskom nije ograničena samo na primarne gramatičke relacije nego da kontrolor može biti i takozvani subjekt u dativu (Smučilo mu se gledajući u provaliju) i takozvani posesivni dativ (Smrzli su mi se prsti berući jabuke po toj hladnoći), odnosno, kontrola elipse više je gramatikalizirana u enbleskom nego u hrvatskom. Relativne rečenice s relativizacijom subjekta razlikuju se od drugih relativnih rečenica i po tome što je subjekt obvezan. Engleski sadrži dvočlane meteorološke predikacije u kojimaje subjekt semantički prazan element it, koji pokazuje veliki broj subjektnih svojstava tipičnog subjeka , što upućuje na mogućnost nezavisne morfosintaktičke karakterizacije subjekta. Na isti zaključak upućuje i morfosintaktičko ponašanje prijedložnih izraza koji svojim položajem u rečenici, kongruencijom i transformacijama podizanja pokazuju veliki broj morfosintaktičkih svojstava subjekta. U hrvatskom se prijedložni izrazi samo naizgled ponašaju kao subjekti, jer predstavljaju elipsu nominalnog dijela subjekta. Subjekt u kosom padežu je gramatička kategorija koja se često spominje u tradicionalnim gramatikama flektivnih jezika. Takav subjekt ne pokazuje niti jedno svojstvo kodiranja tipičnog subjekta, a ni po svojoj semantičkoj ulozi ne uklapa se u predodžbu o subjektu kao Agensu. Doduše, takav takozvani subjekt u kosom padežu, najčešće dativu, može se opisati kao “ono o čemu se govori” i u tom se pogledu uklapa u tradicionalnu pragmatičku definiciju subjekta. Međutim, budući da dativ u rečenicama kao što je Meni je hladno nema ni jednu drugu karakteristiku subjekta, on se ne može smatrati subjektom već argumentom predikata koji ima semantičku i pragmatičku, ali ne i sintaktičku funkciju. Elipsa subjekta (Njemu je žao to gledati) ne proizlazi iz toga što je dativ subjekt već iz toga što je on jedini referentan izraz s kojim implicitni subjekt infinitiva može biti koreferencijalan. Egzistencijalne su rečenice uz meteorološke predikacije još jedan tip rečenice u kojem se javlja semantički prazan subjekt, što je nespojivo s funkcionalnirn pristupom prema kome subjekt predstavlja primarnu semantičku perspektivu iz koje se promatra cijela predikacija. Kongruencija, koja se pretežito ravna prema there, transformacije podizanja i pitanja pokazuju da there ima sve relevantne morfološke i sintaktičke karakteristike subjekta. Morfosintaktičko ponašanje there može se objasniti u Dikovoj (1978, 1989) funkcionalnoj gramatici ako se pretpostavi da svi argumenti predikata ne moraju imati sve tri funkcije (sintaktičku, semantičku i pragmatičku). U egzistencijalnim rečenicama there se umeće posebnim pravilima izražavanja, a argument predikata koji se javlja kao neodrečeni imenski izraz ima semantičku i pragmatičku, ali ne i sintaktičku funkciju. Razdvajanje tih funkcija potrebno je i u drugim podtučjima gramatike, kao npr., u opisu takozvanog dativa pripadanja i subjekta u dativu, koji imaju prilično jasne semantičke i pragmatičke, ali ne i sintaktičke funkcije. Za razliku od morfoloških svojstava, transformacija podizanja i elipse subjekta, imperativne i refleksivne konstrukcije ne mogu se opisati nezavisno od njihove semantike. Tvrdnja da je subjekt imperativa i adresat imperativa samo je djelomično točna jer da bi subjekt imperativa bio adresat mora biti Agens ili mu se moraju pripisivati svojstva Agensa. Subjekti koji kodiraju Pacijens ne mogu biti adresati imperativa (npr., subjekt pasiva i subjekt medijalnih rečenica). Kada se refleksivne konstrukcije ograniče na tranzitivne glagole s dva argumenta od kojih je drugi koreferencijalan s prvim, onda prvi argument, odnosno subjekt, mora biti Agens. Opis semantike subjekta usko je povezan s pitanjem da li su semantičke uloge doista skup urođenih pojmova kao u izvornoj Fillmoreovoj (1968) definiciji ili jezik kojim se govori utječe na poimanje izvanjezične stvarnosti. Ova se dilema može ostaviti i otvorenom, a isto se tako ne mora ulaziti u broj i vrstu semantičkih uloga da bi se pokazale kvalitativne ili kvantitativne razlike u subjektivizaciji semantičkih uloga izmedu dvaju jezika. Engleski sintaktički tretira kao Agens veći broj semantičkih funkcija od hrvatskog pa iz toga proizlaze i razlike u subjektivizaciji između tih jezika uz semantički ekvivalentne predikate. Budući da engleski može subjektivizirati i tematizirati veći broj ne-Agensa od hrvatskog, stupanj korelacije subjekt-Agens veći je u hrvatskom nego u engleskom. Budući da je engleski subject-prominent jezik u većoj mjeri nego hrvatski, engleski se služi raznolikijim strategijama subjektivizacije i tematizacije. Pasivizacija je strategija subjektivizacije/tematizacije Pacijensa uz potiskivanje Agensa kome ostaje otvoreno mjesto tako da se može eksplicitno izreći u slučaju potrebe. U hrvatskom se kao ekvivalentne strategije javljaju tri tipa pasivnih konstrukcija: kanonički pasiv, refleksivni pasiv sa subjektivizacijom Pacijensa i refleksivni pasiv s tematizacijom Pacijensa ali bez njegove subjektivizacije. Ovom se posljednjem tipu rečenice odricala njegova pasivnost jer Pacijens nije subjektiviziran, ali podaci iz drugih jezika pokazuju da pasivizacija i kongruencija subjekta i predikata nisu nužna obilježja pasivnosti. Ergativizacija je također proces subjektivizacije Pacijensa uz potpuno potiskivanje Abensa čija se prisutnost čak ni implicitno ne osjeća. Dapače, u ergativnim se konstrukcijarna Pacijensu pripisuju neka svojstva subjektnosti, odnosno Pacijens se prikazuje kao da djeluje sam od sebe. Bitno formalno svojstvo ergativnosti je isti oblik glagola koji se koristi u tranzitivnim rečenicama. U hrvatskom nema ergativnih glagola nebo se kao ekvivalenti koriste intranzitivni oblik tranzitivnih glagola obilježen morfemom se kao znakom detranzitivizacije i čisti intranzitivni glagoli. Medijalne su konstrukcije slične ergativnima po tome što predstavljaju subjektivizaciju Pacijensa i imaju istu verbalnu morfologiju kao i tranzitivne rečenice, no Pacijens ovdje zadržava svoja svojstva i implicira prisustvo nespecificiranog Agensa. Sintaktički se medijalne konstrukcije razlikuju po obveznoj modifikaciji. Hrvatski su ekvivalenti medijalnih konstrukcija intranzitivne verzije tranzitivnih glagola i formalno se ne razlikuju od refleksivnog pasiva, ali pokazuju tendenciju k generičkom značenju. Rečenice s glagolom have i dopunom u vidu NP2 + nefinitni glagol još su jedan vid subjektivizacije i tematizacije ne-Agensa. Naime, u rečenicama kao što je I have two buttons missing on my shirt nominalni izraz iza have nije njegov objekt kao što se na prvi poglefd čini, a s njime nije ni u semantičkoj vezi, nego njegova semantička interpretacija zavisi od nefinitnog glagola čiji je argument, ali bez jasno definirane sintaktičke funkcije. Cijela dopuna iza have sintaktički je i semantički jedna cjelina od koje zavisi semantička interpretacija subjekta glagola have, koji može biti ili Doživljač ili Uzrok, zavisno od značenja dopune NP2 + nefinitni glagol. Ovaj tip konstrukcije služi da bi se “zainteresirana osoba” subjektivizirala, odnosno, da bi se nefinitna predikacija prikazala iz njene perspektive. U hrvatskom, subjektu glagola have odgovara takozvani posesivni dativ, odnosno dativ empatije, koji omogućava prikazivanje cjelokupne situacije iz perspektive referenta dativa. Na temelju svega ovoga može se zaključiti da je subjekt primarna gramatička relacija jer sudjeluje u najvećem broju sintaktičkih procesa. Semantičke i pragmatičke funkcije treba promatrati odvojeno od njegove sintaktičke funkcije, jer unatoč velikom stupnju korelacije svih triju funkcija postoje subjekti koji nisu ni Agens ni tema.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
122013

Ustanove
Filozofski fakultet, Osijek

Autor s matičnim brojem:
Dubravko Kučanda, (45566)