hrvatski

Govor u hrvatskome filmu

U radu se istražuje govor u hrvatskim filmovima: Koncert (B. Belan, 1954.), Martin u oblacima (B. Bauer, 1961.), Imam dvije mame i dva tate (Krešo Golik, 1968.), Kad čuješ zvona (A. Vrdoljak, 1969.), Tko pjeva zlo ne misli (K. Golik, 1970.), Razmeđa (K. Golik, 1973.), Mećava (A. Vrdoljak, 1977.), Izgubljeni zavičaj (A. Babaja, 1980.), Glembajevi (A. Vrdoljak, 1988.), Kako je počeo rat na mom otoku (V. Brešan, 1996.) i Blagajnica hoće ići na more (D. Matanić, 2000.). Analizira se uporaba dijalekta (kajkavskoga, čakavskoga, štokavskoga) i uporaba standardnoga jezika: koji lik, kada i kako upotrebljava određeni idiom? U analizi govornih slojeva opisuju su prozodijska sredstva kojima se poruka oblikuje u govornim slojevima (glasu i tekstu) ; proučava se posebna uporaba sredstava govornoga glasa ; način na koji glumci ostvaruju govorni izraz emocije te funkcije govora u filmu. Većina slabosti govora u hrvatskom filmu odnosi se na govornu (ne)prirodnost, pa se glumcima zamjera deklamiranje, plošnost dijaloga i teatralna gluma. U istraživanju prirodnosti filmskoga govora ispitanici su trebali odrediti koliko je govor u ulomku prirodan. Najneprirodnijima su ocijenjene govorne izvedbe u filmovima Koncert i Glembajevi, u kojima je gluma teatralna, stilizirana, a najbolje su ocijenjeni filmovi Mećava i Kad čuješ zvona. Govor na dijalektu ocijenjen je prirodnijim od govora na standardu, a dugi su dijalozi ocijenjeni manje prirodnima od onih u kojima se govornici češće izmjenjuju.

hrvatski film; govor na standardu; dijalektni govor; funkcije govora; teatralan govor; govorna prirodnost

nije evidentirano