hrvatski

Hobbesova teorija autorizacije II.

U Hobbesovoj teoriji autorizacije I. pokazano je na koji način Hobbes teorijom autorizacije uspijeva razriješiti poteškoće koje su u prethodnim formulacijama njegove znanosti o politici opterećivale problem stvaranja države pojmljene kao dvostruko impersonalan aparat vlasti koji počiva na predstavničkom odnosu suverena i podanika. U ovom tekstu, autor preispituje i pristup i zaključke svog istraživanja kroz kritičko razmatranje tumačenja Hobbesovog shvaćanja predstavništva Quentina Skinnera i Hanne Pitkin. U svojim recentnim radovima Skinner je pokušao pokazati da se ona mora interpretirati, prije svega, kao sredstvo u ideološkom sukobu republikanaca i monarhista u Engleskoj Hobbesova vremena. Hanna Pitkin je, pak, dovela u pitanje predstavnički karakter suverene vlasti. U razlici spram njih, autor obrazlaže tezu da se teoriju autorizacije ne može razumjeti bez njezinog razmatranja u širem okviru Hobbesove znanosti o politici, dovodeći ju u vezu s ostalim važnim problemskim sklopovima te znanosti poput prava kažnjavanja, odnosa prava suverena i slobode podanika i dužnosti suverena. Tumačenjem teorije autorizacije prvenstveno kao dijela sustava uvjetovanog logikom cjeline izlaganja koju i sam oblikuje, nastoji se pokazati da je autorizacijom zasnovan odnos suverena i podanika, unatoč tome što je jednostranim ovlaštenjem podanika uspostavljen suveren koji nema pravnih obveza prema njima, doista određen predstavničkom logikom.

teorija autorizacije; osoba; društveni sporazum; suverenost; suveren; podanici; vlast; moć; država; Hobbes; Quentin Skinner; Hanna Pitkin; Jean Hampton

nije evidentirano