Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 463400

Dojilje za nahočad - javna služba u Dubrovačkoj Republici


Kralj-Brassard, Rina; Martinović, Ivica
Dojilje za nahočad - javna služba u Dubrovačkoj Republici // Bioetika i dijete: Moralne dileme u pedijatriji / Jurić, Hrvoje (ur.).
Zagreb: Hrvatsko bioetičko društvo, 2009. str. 21-22 (pozvano predavanje, domaća recenzija, sažetak, znanstveni)


Naslov
Dojilje za nahočad - javna služba u Dubrovačkoj Republici
(Wet-nurses for foundlings - the public service in Dubrovnik Republic)

Autori
Kralj-Brassard, Rina ; Martinović, Ivica

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Bioetika i dijete: Moralne dileme u pedijatriji / Jurić, Hrvoje - Zagreb : Hrvatsko bioetičko društvo, 2009, 21-22

ISBN
978-953-55962-0-2

Skup
Bioetika i dijete: Moralne dileme u pedijatriji

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 14.11.2009

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Državno nahodište; Dubrovnik; dojilje
(State hospital for foundlings; Dubrovnik; wet-nurses)

Sažetak
Zakonom o osnutku hospitala »za stvorenja koja nečovječno bijahu odbačena« (pro creaturis, quae abiciebantur inhumaniter), koji je Veliko vijeće usvojilo 9. veljače 1432., bila je jednoglasno prihvaćena odredba da će upravitelji nahodišta »izvan Grada ili u Gradu, po cijeni i pod uvjetom koji se budu mogli postići, i potražiti i naći dojilju, kojoj moraju dati dotično stvorenje na othranjenje«, a njezina je osnovna zadaća bila othraniti dijete do šeste godine života. U samom nahodištu, utanačeno je istim zakonom, djelovat će žene, »jedna ili dvije«, koje će u nahodištu stanovati i skrbiti se za donijetu djecu »dok kod njih ostanu«. Dakle, osnivačkim je aktom utemeljena služba vanjskih dojilja, ali nije bilo izrijekom propisano da neka od žena zaposlenih u nahodištu bude i dojiljom. Ipak, razmjerno rano u Dubrovačkoj se Republici počeo primjenjivati kombinirani sustav internih i vanjskih dojilja za nahočad. Dojilje u nahodištu povele bi tek početnu brigu o novoprimljenom djetetu, koje bi potom bilo smješteno u kući vanjske dojilje, u pravilu izvan zidina, po selima u dubrovačkoj okolici, najviše u Župi i Rijeci Dubrovačkoj. Broj vanjskih dojilja višestruko je nadmašivao broj dojilja u samom nahodištu. U takvu su organizacijsku obliku dojilje djelovale sigurno već početkom 16. stoljeća, jer je 27. travnja 1513. Veliko vijeće potvrdilo ordo pro bono regimine hospitalis misericordiae s motivom »da se izbjegnu neopravdani troškovi zbog nejasnog broja dojilja rečenoga hospitala«. Nova je uredba sadržavala i odluku da će tri vlastelina, imenovana od Vijeća umoljenih, »ići po krajevima gdje su rečena stvorenja dana na othranjenje«, da se ustanovi pravo stanje štićenikā za trogodišnje razdoblje 1510.-1512. Tom je reformom propisano i to da se štićenik nakon navršene treće godine života mora vratiti u nahodište i da nijedna dojilja neće primiti nikakvu naknadu nakon što štićenik navrši tri godine. Službom javnih dojilja za nahočad dubrovačka je vlast željela polučiti dva glavna učinka. Osiguravši kontinuitet dojenja i hranjenja, sustav je, i kad to nije uspijevao, nastojao smanjiti smrtnost nahočadi, a pravodobnim smještajem napuštene djece po kućama vanjskih dojilja u dubrovačkoj okolici izbjegavale su se opasnosti koje su djeci prijetile u zgradi nahodišta, prije svega zarazne bolesti. U tom je smislu dostatno podsjetiti: kuga, koja je započela 9. siječnja 1691. i potrajala četiri mjeseca, kao svoje prve žrtve pokosila je sluškinje u nahodištu pa je zato i nazvana »kugom sluškinjā« (peste delle serve). Dubrovačka je vlast nastojala osigurati što učinkovitiju skrb za nahočad posebnim i dodatnim stimulacijama za dojilje. Iznos godišnje naknade za dojidbu mogao je biti i viši od propisanoga iznosa (u visini od 30 perpera nakon Velike tréšnje) – ako se radilo o štićeniku s posebnim potrebama. Visoka smrtnost štićenikā, o kojoj se može zaključiti na temelju zapisa u Glavnim knjigama hospitala, vjerojatno je potaknula upravu nahodišta da uvede stimulativni dodatak na plaću za uspješnu trogodišnju dojidbu. Dnevnica internih dojilja, u skladu s rizikom posla, bila je znatno viša: uz osigurani boravak u nahodištu one su dobivale poklone za Božić i Uskrs te dodatnu isplatu pri odlasku iz službe. S vremenom je 'ošpedô od milosrđa' proširio područje svoje skrbi i na druge kategorije ugrožene djece. Nije skrbio samo o odbačenoj djeci, nego je počeo skrbiti i o djeci, kojoj je život bio ugrožen bilo zbog izostanka ili nemogućnosti dojidbe bilo zbog siromaštva roditeljā. Kad je, primjerice, žena rodila blizance, mogla je jedno dijete povjeriti javnoj dojilji. Tijekom druge polovice 18. stoljeća zabilježeno je nekoliko primjera da je siromašna majka za dojidbu vlastitoga djeteta dobila plaću javne dojilje. U sustavu dubrovačkoga 'ošpedala od milosrđa' dojilje su djelovale kao javna služba, koja je zbog elastičnosti i stimulativnosti ugrađene u odabrani organizacijski model odgovarala izazovima koji su se pred nju postavljali – od prvotne brige za nahočad do brige i za djecu ugroženu siromaštvom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Socijalne djelatnosti, Filozofija, Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
191-1911112-1092 - Boškovićeva Theoria philosophiae naturalis i hrvatske filozofske tradicije (Ivica Martinović, )

Ustanove
Institut za filozofiju, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Ivica Martinović, (157212)