hrvatski

Geneza Heideggerovog poimanja fenomena jezika.

Središnje mjesto koje recentna filozofija dodjeljuje području jezika, postavljajući ga kao problematsko sjecište Wittgensteinove filozofije, anglosaksonske lingvističke filozofije te hermeneutike, otvara potrebu za proučavanjem ishodišta suvremene filozofije jezika (posebice hermeneutike) u Heideggerovom djelu. Njegov interes za fenomen jezika proteže se od Bitka i vremena gdje polazeći od egzistencijalne analitike tubitka jezik promatra u njegovom egzistencijalno ontološkom temelju govora. Govor (Rede) je jedan od modusa dokučenosti čija je zadaća artikulacija izložene razumljivosti. Jezik dobiva bitno mjesto i za vrijeme Heideggerovog proučavanja Hölderlina i pjesništva (Dichtung). Pjevanje je događaj istine bića, a jezik sredstvo koje donosi bića u neskrivenost, imenujući ih pokazuje ih kao ono što jesu. Također, prilikom ponovnog zahvaćanja iskonskog značenja pojma λόgος-a razvija svoje tumačenje jezika. Prilikom interpretacije Heraklitovog 50. fragmenta λόgος je shvaćen kao izvorni govor, bitak kao govor, ono što povezuje sva bića i čini temelj njihovog povezivanja, dovodi bića u neskrivenost njihove okupljenosti. Temelj ovog izlaganja činiti će Heideggerovi članci okupljeni pod naslovom Na putu prema jeziku, koji čine najzrelije autorovo promišljanje jezika. Prilikom izlaganja naglasak će biti stavljen na problem značaja jezika za ljudsku egzistenciju te moguće načine čovjekovog odnošenja, odazivanje zovu, jezika.

Heidegger; jezik; bitak

nije evidentirano