Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 461507

Karakteristike razvoja brzine i sprinterskog trčanja


Babić, Vesna; Čoh, Milan
Karakteristike razvoja brzine i sprinterskog trčanja // Trening brzine, agilnosti i eksplozivnosti / Jukić, Igor ; Gregov, Cvita ; Šalaj, Sanja ; Milanović, Luka ; Trošt-Bobić, Tatjana (ur.).
Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Udruga kondicijskih trenera Hrvatske, 2010. str. 83-98 (plenarno, međunarodna recenzija, cjeloviti rad (in extenso), ostalo)


Naslov
Karakteristike razvoja brzine i sprinterskog trčanja
(Characteristics of speed development and sprint running)

Autori
Babić, Vesna ; Čoh, Milan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), ostalo

Izvornik
Trening brzine, agilnosti i eksplozivnosti / Jukić, Igor ; Gregov, Cvita ; Šalaj, Sanja ; Milanović, Luka ; Trošt-Bobić, Tatjana - Zagreb : Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Udruga kondicijskih trenera Hrvatske, 2010, 83-98

Skup
8. godišnja konferencija Kondicijska priprema sportaša

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 26. i 27.02.2010

Vrsta sudjelovanja
Plenarno

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
Brzina ; sprintersko trčanje ; metodičke vježbe i postupci ; maksimalna brina ; stabilizacija brzine
(Speed ; sprint running ; methodics ; maximal speed ; speed barrier)

Sažetak
Lokomotorna brzina tipa sprinta jedna je od najvažnijih sposobnosti koja generira uspješnost sportaša u mnogim sportskim situacijama. Kada je riječ o različitim oblicima i brzinama kretanja, neosporna je činjenica da je sprint, tj. sprintersko trčanje, oblik najbržega prirodnog kretanja čovjeka. Sprint se, kao ciklički motorički stereotip ljudskoga kretanja, sastoji od ponavljajućih trkaćih koraka. Sprintersko trčanje predstavlja samo jedan oblik izražavanja kompleksne motoričke sposobnosti koja se odnosi na brzinu. U smislu motoričke izvedbe sprint izgleda kao jednostavna biomotorička aktivnost. Međutim, sprint je motorička vještina koja je vrlo zahtjevna s obzirom na koordinaciju i njome nije vrlo lako ovladati. Glavni cilj kod sprinta, odnosno sprinterskog trčanja jest postići maksimalnu brzinu trčanja u što kraćem vremenu i održati je što je moguće dulje. Maksimalna brzina koju čovjek može ispoljiti u bilo kojem pokretu ovisi o nizu različitih faktora. Ti su faktori vezani uz morfološke i fiziološke karakteristike, energetske mehanizme, spol, starost, biomotoričke sposobnosti, intermišićnu/intramišićnu koordinaciju i optimalnu biomehaniku tehnike kretanja. Brzina je visokorigidna sposobnost s jako fiksiranim programom u centralnome živčanom sustavu. Nedostatak neuromišićne koordinacije jedan je od limitirajućih faktora brzine: što je veća brzina kretanja, to je teže održavati optimalnu kontrolu kretanja. Maksimalna brzina pripada kategoriji tzv. terminalnih kretanja, koja imaju točno određenu strukturu definiranu početkom i završetkom pokreta. Terminalni se pokreti razlikuju po svojim dinamičkim i kinematičkim veličinama. Svaki terminalni pokret zahtijeva odgovarajući motorni program. Pod motornim programom podrazumijeva se grupa simultanih i sukcesivnih zapovijedi mišićima da započnu, a zatim i završe željeni pokret. Na razini centralnoga živčanog sustava i leđne moždine, motorni program predstavlja grupu eferentnih signala koji duž motornih živaca kreću prema mišićima. Poznato je kako je velik broj različitih brzih pokreta kontroliran procesom "otvorene petlje" s centralno uskladištenim programom bez učešća povratnih informacija. Najvažniju funkciju kod tih kretanja imaju mali mozak i leđna moždina. Velika brzina kretanja ne dopušta analizu i korekcije kretanja. Važnu funkciju u kontroli kretanja imaju i spinalni refleksi mišično- tetivnog izvora na području leđne moždine. Svaka se promjena dužine i napetosti mišića prenosi po miotatičnomu refleksnom luku. Refleks na istezanje djeluje kao servomehanizam koji ojača ekscitatorni utjecaj na alpha-motoričke neurone ; time se povećava preciznost kontrole djelovanja mišićnih skupina. Jedan od glavnih problema motorne kontrole jest uloga mišića agonista i antagonista te njihov neposredan utjecaj na kinematiku i dinamiku pokreta odgovarajućim oblikom, intenzitetom i vremenskim redoslijedom djelovanja mišićne sile. U brzim teminalnim pokretima tipa sprinta razvijanje sile ključni je faktor efikasnosti kretanja. Varijable motornog programa jesu: sila agonista, maksimalna sila antagonista, vrijeme kašnjenja antagonista, vrijeme postizanja maksimalne sile antagonističkih mišića, koaktivacijski odnos mišića u funkciji položaja kinetičkog lanca, dužina pokreta, terminalni položaj, početni položaj, vrijeme trajanja pokreta i brzina pokreta. U metodici treninga maksimalne brzine postoje dva pravca: sintetički i analitički. Kod sintetičkog treninga naglasak je na razvoju brzine kao cjeline, a kod analitičkog na separatnom treningu pojedinih komponenti brzine. Kod obaju pravaca osnovni zahtjevi treninga jesu to da je kretanje izvedeno u maksimalnoj brzini, s optimalno racionalnom tehnikom i da zamor ne sprečava realizaciju – maksimalnu brzinu kretanja. Za trening brzine jedna od osnovnih metoda jest metoda ponavljanja, i to maksimalnim ili submaksimalnim intenzitetom. Osnovna tendencija treninga je pokušaj postavljanja novih i većih maksimalnih brzina kretanja. Odmor određuju dva procesa: centralni umor – ekscitabilnost živčanog sustava i fiziološko-biokemijski parametri. Poslije brzih kretanja ekscitabilnost živčanog sustava jako se poveća, a nakon opterećenja se brzo snizi. Ako bi bio relevantan samo taj faktor, odmor bi mogao biti relativno kratak. Međutim, dužinu odmora definiraju i anaerobne funkcije. Interval odmora mora biti kod razvoja brzine s jedne strane tako kratak da se nivo ekscitabilnosti ne smanji na minimum i tako dug da se funkcionalni parametri vrate na polazne ili blizu polaznih vrijednosti. Trčanje je elementarno, gensko, urođeno kretanje s već definiranim programom u centralnome živčanom sustavu. Efikasnost trčanja s aspekta brzine prilično je individualna kategorija, koja ovisi o nizu urođenih funkcija. U razvoju djece govorimo o tzv. ''prirodnom – biološkom razvoju sprinterske brzine''. Na taj razvoj utječu tjelesna visina, tjelesna težina, razvoj biomotoričkih sposobnosti i formiranje motoričkih stereotipa kretanja. Razvoj maksimalne brzine nije konstantan, već ima određene oscilacije, posebice u periodu puberteta kada dolazi do promijene morfoloških i biomotoričkih karakteristika učenika i učenica. Sintetički princip razvoja brzine predviđa što više spontanog vježbanja mladih u različitim sportovima, gdje se pojavljuje ta sposobnost u kombinaciji s drugim biomotoričkim svojstvima. Razvoj brzine mora biti vezan uz kompleksne motoričke situacije s jakom informacijskom komponentom kretanja. To je period tzv. ''senzitivne faze'' razvoja djece (9 do 13 godine), a koja je jedna od najpogodnijih za razvoj brzinskog potencijala. Centralni živčani sustav je kod djece te dobi u intenzivnom razvoju (formiranje mijelinskih omotača živaca preko kojih se provode živčani impulsi od centralnoga živčanog sustava do aktivnih mišića). U tom periodu rasta i razvoja djece možemo djelovati upravo na brzinu protoka onih impulsa koji generiraju brzinu kretanja. Analitički pristup vezan je uz trening pojedinih tehničkih elemenata sprinterskog trčanja koji su slični lokomociji u sprintu. To su vježbe ABC-sprinta: skipovi, poskoci, trčanje s akcentiranim odrazima, jogging-poskoci, zabacivanja i drugo. Sve ove vježbe su za djecu na početku možda apstraktne, ali imaju važnu ulogu pri stvaranju pravilnoga tehničkog modela trčanja i uklanjanja mogućih grešaka u tehnici trčanja. U radu su navedeni primjeri metodičkih vježbi.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kineziologija



POVEZANOST RADA


Ustanove
Kineziološki fakultet, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Vesna Babić, (214351)