hrvatski

Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam

U članku se raspravlja o odnosu Ljudevita Jonkea prema jugoslavenskom jezičnom unitarizmu kao izrazu jezične politike utemeljene na serbokroatističkim zasadama. Njezinim je objektom apstraktni srpskohrvatski jezični model koji se u jugoslavenskoj višenacionalnoj jezičnoj zajednici pokušava ostvariti kao državni jezik nasilnim združivanjem više povijesno ostvarenih jezika -- hrvatskoga, srpskoga i slovenskoga u kraljevskoj Jugoslaviji, a hrvatskoga i srpskoga u socijalističkoj. Pokušaji izradbe rječnika općega jezika te zajedničkoga strukovno-znanstvenoga nazivlja nisu uspjeli, a pravopis izrađen 1960. hrvatska je strana otkazala 1971., kao i Novosadski dogovor na kojem je bio utemeljen. Načela jugoslavenske unitarističke politike, koja neostvareni srpskohrvatski kao apstraktnu etiketu zamjenjuje najposlije srpskim jezikom, Jonke podvrgava kritici te strukturalističkom razdvojbom organskih idioma i standardnih jezika hrvatski odvaja od srpskoga i interpretira kao povijesni jezik koji je višestoljetnim samostalnim razvitkom ostvario svoju standardnost na jezičnoj (fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj) i pravopisnoj razini te ih kao općekulturno dobro ne može i ne smije mijenjati. Svoja je stajališta dijelom temeljio na postavkama praške strukturalističke škole, a dijelom na kroatističkim spoznajama prethodnih naraštaja hrvatskih jezikoslovaca (Antun Radić, Blaž Jurišić, Petar Guberina, Kruno Krstić).

Ljudevit Jonke; jugoslavenski jezični unitarizam

nije evidentirano