hrvatski

Zadovoljstvo životom: Relacije sa životnom dobi i nekim osobnim značajkama

Kako je većina dosadašnjih istraživanja rezultirala nesuglasnim nalazima o odnosu životne dobi i zadovoljstva životom jedan od ciljeva ovog istraživanja jest pokušaj utvrđivanja relacija zadovoljstva životom sa životnom dobi. Nadalje, unatoč shvaćanjima razvojnih psihologa da se i tijekom odrasle dobi događa serija promjena koje se nalaze pod utjecajem biološkog i kognitivnog razvoja te društveno određenih uloga i s njima u vezi razvojnih zadataka, ne postoje jasni podaci o (ne)postojanju dobnih razlika u osobinama relavantnima za zadovoljstvo životom (samopoštovanje, usamljenost, samoća, optimizam, pesimizam i druge) pa je i to zahtijevalo empirijsku provjeru. Budući da u dosadašnjim ispitivanjima nisu dovoljno precizno niti na istom uzorku utvrđene relacije više relevantnih osobina sa zadovoljstvom životom, posebice ne u različitim periodima razvoja, cilj je bio provjeriti relacije zadovoljstva životom sa samopoštovanjem, optimizmom, pesimizmom, usamljenošću i samoćom. Novost je predstavljala i provjera relacije varijabli anksioznosti od budućnosti i osobnih ciljeva razvoja sa zadovoljstvom životom. Glede osobnih ciljeva razvoja namjera je bila istražiti kakva je struktura tih ciljeva te kakva je prediktivna vrijednost važnosti osobnih ciljeva razvoja i diskrepance između važnosti i ostvarenosti ciljeva za zadovoljstvo životom. Također, kako su se u samim počecima istraživanja zadovoljstva životom, ali i kasnije, dosta učestalo kao zamjenske mjere zadovoljstva životom koristile mjere evaluacije sebe i svoga života željelo se ispitati koje od nabrojenih osobina ličnosti i drugih ispitivanih osobnih značajki (zdravstveno stanje, stresnost protekle godine, urbaniziranost, školska sprema, zadovoljstvo roditeljskom ulogom, zadovoljstvo profesionalnim statusom i dr. ) predstavljaju prediktore zadovoljstva životom i samopoštovanja u različitim tranzicijskim periodima života. Eventualne razlike u prediktorima zadovoljstva životom i samopoštovanja u različitim periodima razvoja bile bi, pored već provjerene faktorske odijeljenosti tih konstrukata, novi doprinos utvrđivanju njihove distinktnosti i konstruktne valjanosti. I na kraju, ali ne manje važno, istraživanjem se željela provjeriti psihometrijska vrijednost stranih skala koje se prvi puta rabe na hrvatskom govornom području, a koje mjere optimizam, pesimizam i anksioznost od budućnosti. Ispitivanje je provedeno u Zadru, Splitu i Zagrebu. Ispitanici su imali završeno najmanje srednjoškolsko obrazovanje, a s obzirom na starosnu dob bili su podijeljeni u tri skupine. Skupina mlađih ispitanika uključivala je 148 ispitanika dobi između 18 i 25 godina Među ispitanicima je bilo 74 mladića i 74 djevojke. Većina ispitanika su bili studenti različitih fakulteta u Zadru, Splitu i Zagrebu. Skupina ispitanika srednje životne dobi je uključivala 130 ispitanika životne dobi između 39 i 47 godina od čega je bilo 62 muškarca i 68 žena. Skupina starijih ispitanika je brojala 120 ispitanika životne dobi između 59 i 65 godina. Iako postoje brojne nesuglasice o utjecaju životne dobi na zadovoljstvo životom, i u ovome, kao i u ranijim ispitivanjima, koja su provedena na uzorcima visoko obrazovanih pojedinaca različite životne dobi (Penezić, 1996), pokazalo se da ne postoje dobne razlike u zadovoljstvu životom. Na osnovu regresijskih analiza može se uočiti da ne postoje niti neki potpuno univerzalni prediktori zadovoljstva životom za sve tri dobne skupine. Kako i Michalos (1985, prema Lance i sur., 1995) navodi, diskrepanca između važnosti i ostvarenosti različitih razvojnih ciljeva pokazuje se kao jaki prediktor zadovoljstva životom. Iako ne postoje univerzalni faktori diskrepance razvojnih ciljeva za sve tri dobne skupine lako je uočiti da su faktori diskrepance sličniji za skupine mlađih i ispitanika srednje životne dobi. S razvojnog stajališta i s aspekta Eriksonove teorije razvoja to je vrlo razumljivo. Naime, dok Erikson smatra da je razdoblje mlađe odrasle dobi razdoblje uključivanja u svijet odraslih, traženje bračnog partnera i ostvarivanje ograničenog stupnja nezavisnosti u našoj društvenoj zajednici lako je moguće da dolazi do pomaka dobne granice za uspostavu nekih oblika ponašanja i ostvarenja ciljeva. Za vrijeme srednje životne dobi pojedinci nastoje ostvariti dobrobit za svoje potomke ali i za društvo u cjelini, ali uz to nastoje potvrditi i razviti svoju potpunu nezavisnost. Međutim, vrlo često zbog različitih ometajućih čimbenika (najčešće materijalne prirode) ne uspijevaju u potpunosti zadovoljiti takve ciljeve te diskrepanca između važnosti i ostvarenosti tih ciljeva djeluje i na slabljenje osjećaja zadovoljstva. Moguće je da stariji pojedinci ne vide velike poteškoće u postojanju diskrepanci između važnosti i ostvarenosti različitih razvojnih ciljeva, osim za sferu ciljeva znanja i kompetencije. Vjerojatno oni i dalje žele raditi jer imaju osjećaj da mogu razviti vrlinu mudrosti, vrlinu karakterističnu za razdoblje oblikovanja integriteta, u terminima Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja. Starije se osobe više usmjeravaju na evaluaciju prošlosti koju više ne mogu promijeniti i diskrepanca ciljeva znanja i kompetencije rezultira nižim životnim zadovoljstvom. Nadalje, od drugih značajki ličnosti za koje se pretpostavljalo da bi mogle imati značajan utjecaj zadovoljstvo životom valja kazati da i samopoštovanje i optimizam predstavljaju dosta jake prediktore zadovoljstva životom. Na osnovi korelacijske matrice lako je uočiti da su dobivene korelacije između varijabli samopoštovanja i optimizma te zadovoljstva životom dosta visoke. Kako se radi o korelacijskom istraživanju relativno globalnijih konstrukata i dobiveni koeficijenti korelacije su, vjerojatno i malo viši. Optimizam se kao širi konstrukt koji uključuje generalizirano očekivanje pozitivnih rezultata nameće kao značajan faktor za razumijevanje zadovoljstva životom, odnosno očekivanja koja bi u budućnosti mogla imati značajnog utjecaja na oblikovanje osjećaja zadovoljstva životom. Rezultati dobiveni u ovome ispitivanju ne bi se mogli generalizirati zato što je uzorak selekcioniran s obzirom na stupanj obrazovanja. U uzorku, naime, nema osoba s nižim stupnjem obrazovanja. Svakako da bi buduća istraživanja zadovoljstva životom trebala imati neke druge značajke i uključene neke druge varijable za procjenu. Uvođenjem-metoda uzimanja periodičnih uzoraka (“experience sampling method” – Csikszentmihalyi, 1997) dobili bi se pokazatelji određenih temporalnih parametara zadovoljstva životom, ali s druge strane pitanje je da li je to opravdano ako se zadovoljstvo većim dijelom bazira na jasnim globalnim kognitivnim procjenama. S razvojnog bi aspekta možda bilo opravdanije provesti ispitivanja na širokom rasponu dobi (bez podjela na tranzicijska razdoblja, ali niti zanemarujući ih) od na primjer 15. godina pa do kasne starosti od nekih 80 godina. Također bi bilo zanimljivo, s razvojnog stajališta, provesti i kratkoročno longitudinalno ispitivanje na manjem broju ispitanika različitih dobi. Pri takvim bi ispitivanjima, i uz uporabu različitih statističkih metoda koje se do sada nisu koristile (metode kauzalnog modeliranja, npr.), bilo moguće precizno odgovoriti na pitanja o relacijama različitih osobnih i socijalnih varijabli u odnosu na zadovoljstvo životom.

Zadovoljstvo životom; dobne razlike; osobne karakteristike

nije evidentirano